Ovog mjeseca obilježava se prva godišnjica prekida vatre u ratu između Jermenije i Azerbejdžana, drugog između dviju zemalja oko spornog regiona Nagorno-Karabaha, na južnom Kavkazu.
Prvi rat je završen 1994. godine, takođe prekidom vatre. Tada su se dvije strane saglasile da će SAD, Francuska i Rusija kopredsjedavati pregovaračkim procesom za trajno rješenje.
Zamoljen sam 2012. da budem predstavnik SAD u tom procesu. Iako je zvaničan mandat nalagao osnovne principe za bilo koje rješenje – između ostalog, da će sve mirovne snage biti multilateralne – otkrio sam da postoje i neka nepisana shvatanja.
Jedno od njih je bilo da su se Moskva i Vašington dogovorili da mirovne snage neće uključivati dvije supersile. Zaraćene strane su takođe pristale na to.
To sam otkrio prije jednog od svojih prvih pregovaračkih sastanaka, kada me je visoki azerbejdžanski zvaničnik odveo u stranu i rekao mi da bi puštanje ruskih trupa u Nagorno-Karabah i za njih bila „crvena linija“, jer, kako je rekao, „jednom kad ruski mirovnjaci dođu, nikad ne odlaze“. (Nema sumnje da bi s tim bile saglasne Gruzija i Moldavija, gdje su ruski mirovnjaci postali okupatori.)
Pa ipak, u prošlogodišnjem prekidu vatre posredovala je samo Rusija, a rezultirajuće mirovne snage uključuju samo ruske trupe.
Marginalizacija Vašingtona i Pariza
Kako je došlo do ove potpune marginalizacije Vašingtona i Pariza? Jedan od razloga je stalna želja Kremlja da ponovo potvrdi rusku hegemoniju nad onim što vidi kao svoje istorijske zemlje i da minimizuje umiješanost Zapada u region.
Ali postoji još jedan razlog: nespremnost Bijele kuće i Jeliseja da se angažuju u procesu posredovanja. Prije izbijanja najnovijeg sukoba, diplomate iz SAD i Francuske godinama su pokušavale da uključe svoje lidere u navođenje predsjednika dviju sukobljenih strana da sklope mir, ali su uzastopne američke i francuske administracije to odbijale.
I predsjednik Barak Obama i predsjednik Donald Tramp nijesu bili voljni da se obavežu na onu vrstu nagovaranja naprijed-nazad i udaranja glavom koje je potrebno za postizanje sporazuma. Očigledno su svi vjerovali da američki predsjednik treba da učestvuje samo u konačnoj ceremoniji potpisivanja.
Treći od trojice prvobitno kopredsjedavajućih, međutim, bio je spreman da uskoči u pregovore. Tokom protekle decenije, Putin je praktično svake godine ugostio predsjednike Azerbejdžana i Jermenije.
Dakle, kada je izbio rat 2020. samo Putin je bio spreman da stane iza zaustavljanja borbi. (Turska je takođe tokom rata pružila Azerbejdžanu visokotehnološko oružje koje mijenja igru, a sada ima oficire na osmatračnici.) Pariz i Vašington, koji su u suštini izdejstvovali da se Moskva bavi rješavanjem sukoba, mogli su da izraze samo olakšanje na kraju borbe i rezultirajućih ruskih mirovnih snaga, čak i kada ih je Putin izbacio iz procesa.
Multilateralni mehanizam 3+3
Rusija je sada na poziciji pokretača koju nikad ranije nije imala. Ima trupe na terenu u svim trima kavkaskim zemljama – dvije uz saglasnost domaćina (u Jermeniji i Azerbejdžanu) i jednu bez (u Gruziji). Moskva takođe gura novi multilateralni mehanizam za region, nazvan „3+3“, koji bi uključivao kavkaske države plus tri neliberalne (i bivše imperijalne) sile – Rusiju, Tursku i Iran.
Azerbejdžan je voljan da učestvuje u ovom novom mehanizmu, osmišljenom prvenstveno da uspostavi nove trgovinske rute sjever-jug kroz region. Gruzija, sa 20 odsto svoje zemlje pod ruskom okupacijom, i Jermenija, sa graničnim sporovima sa Azerbejdžanom, nijesu rekle da će učestvovati, iako su obje izrazile otvorenost da razmotre nove ekonomske inicijative za region. Trgovina je u regionu dugo bila blokirana embargom zbog sukoba u Nagorno-Karabahu i Gruziji.
Zašto bi Zapad trebalo da brine? Prvo, postoje realnosti tvrde sile: Azerbejdžan i Gruzija su bili snažni zagovornici južnog koridora za energetiku Kaspijskog basena, izbjegavajući druge glavne izlaze za naftu i gas centralne Azije, preko Rusije i Irana.
Ako bi se ovim zemljama ponudilo više mogućnosti za pristup zapadnoj trgovini i investicijama oslabila bi ekonomsku moć Moskve i Teherana, a samim tim i njihova sposobnost da finansiraju pogrešne poteze u inostranstvu.
Bezbjednosna uvjeravanja su takođe potrebna da bi se odvratila ruska vojska: 2011. tadašnji predsjednik Dmitrij Medvedev je priznao da je Rusija napravila invaziju na Gruziju 2008. kako bi spriječila ovu i druge bivše sovjetske države da se pridruže NATO-u.
To nijesu jedini razlozi. Iako su tri kavkaske zemlje, sve bivše članice Sovjetskog Saveza, punopravne države, one nijesu u potpunosti van orbite Moskve, podložne ruskoj upotrebi prijetnji i embarga da ograniči svoj suverenitet.
Trgovinski putevi, EU i NATO
SAD i Evropska unija podržavaju želju trojke za nezavisnošću. Dvije od njih, Jermenija i Gruzija, imaju zapadnjačku orijentaciju, pošto su zaključile sporazume o slobodnoj trgovini sa EU (Gruzija takođe želi u EU i NATO).
Napori Moskve mogli bi da pomjere Kavkaz sa ose istok-zapad na sjever-jug, a kada se uspostave novi trgovinski putevi, Rusija će imati onu vrstu poluge na Kavkazu koju je dosljedno pokazivala da je spremna da koristi u Ukrajini, Bjelorusiji , Moldaviji i drugdje. Kremlj je uvijek iznova iskorišćavao svoj položaj na cjevovodima i kopnenim putevima da kazni zemlje koje se usude da se preorijentišu na Zapad.
Ipak, pored nejasnih izgleda za članstvo u NATO-u i EU, Zapad nije ponudio mnogo alternative mehanizmu 3+3. Jedna subregionalna grupa koja povezuje zemlje na Baltičkom, Jadranskom i Crnom moru, nazvana Inicijativa tri mora, uključuje samo članice EU. Ukrajina i Gruzija, obje aspiranti da se pridruže EU i NATO-u, ostavljene su van ovih geopolitičkih zatvorenih zajednica i stoga su lak plijen za Rusiju.
NATO, koji ima tri članice na obali Crnog mora, počeo je da posvećuje veću pažnju bezbjednosti tog regiona. Treba učiniti više. Iako je značajno poboljšala bezbjednost Baltika posvijetivši odbrambena sredstva regionu, postoji značajan bezbjednosni jaz oko Crnog mora.
Rusija redovno gotovo nekažnjeno prijeti pomorskim i vazdušnim pravima NATO-a i nezakonito polaže pravo na međunarodne vode, ili međunarodno priznate ukrajinske vode, kao da su ruske.
Ipak, ovo su ograničene i uske grupe i predstavljaju malo u smislu ekonomske, kulturne ili političke podrške. Neuspjehom da ponudi realne alternative ekonomskim i bezbjednosnim mehanizmima usmjerenim na Rusiju, Zapad je prepustio još jedan region milosti predatorske sile i pomogao da se stvori još jedna zona nestabilnosti. Zapad mora da pojača svoju diplomatsku igru prije nego što region još više sklizne ispod talasa ruske neliberalne hegemonije.
* * * * *
Autor je Jan Keli, ambasador u rezidenciji na Univerzitetu Nortvestern. Prethodno je bio ambasador SAD u Gruziji, ambasador u Organizaciji za evropsku bezbjednost i saradnju, portparol Stejt departmenta i direktor Kancelarije za ruska pitanja u Vašingtonu
