Uzgred napominjem! Već dva mjeseca se ośećam kao da sam u Mexicu. Znao sam da možemo da trsimo pameću, ali da pomeksi(č)animo nijesam. U vremenu koje navodim, na Javnom servisu u tzv. prime time – udarnom TV terminu (20 h) emituju ciklus emisija ,,Upoznaj Mexico“. (Nešto ranije je to vrijeme zauzimao ruski igrani serijal). Ali zašto baš da upoznam Mexico, ili Rusiju, ili bilo koga, a ne prije svih sebe, u udarnom terminu? Ne znam, ali ni emiter pojma nema! Ne znaju, tamo oni, da vrijeme od 20-22 h, ljudi stručni za TV medij, smatraju ,,nacionalnim terminom“. Ali mi, nestručni, nemamo državu, a kamoli nacionalnu svijest… na kojoj svaka država počiva. TVCG nema nikakve emisije o CG koje zaslužuju prime time i udaraju na svijest o sebi, već zaudaraju na svijest izvan sebe! O tome nijedna crnogorska vlast nije mislila kad je ustanovljavala TV, od one komunističke do ove profašističke. Zapravo, ne znaju o tome ništa, osim da budu servis drugih i drugima.
Po sličnom nasljeđu svijesti (kontra sebi), u neki ovdašnji nejasni teatar pozvan je kolumnista i dramski pisac Zlatko Paković (Valjevac iz Beograda). Taj čovjek ni kao kolumnist, ni kao dramski pisac nije za bačit, ali zašto je tako, bez potrebe, bačio sebe u pamfletsku dramaturgiju najavljene predstave ,,Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud“, tako što će nauzgred pomenuti prvog čovjeka CG. (Bar smo tako informisani jer o neviđenoj predstavi ne da se šire suditi!) Ne bi autor (ako je to smislio) prošao bolje u kreativnom smislu, ni da je naumio da se takne prvog čovjeka republike SR. Što bi AV bio tretiran ovđe, makar i u pozorištu, osim za rugu! A ruganje izvanjem, nije ni umjetnost ni kultura. Za porugu je činjenica da nemamo svoje pisce da nas opišu za scenu i prikažu iznutra. Ne želimo ih, jednako, kao što ne želimo svoju televiziju. Naša nedoraslost da sudimo o sebi je jednako rastegljiva na sve oblike javnog života... i to po (ne)volji (ne)sposobnih. A što se tiče Z. Pakovića, on je vrlo podesan za saradnju, bar sa onima koji dijele njegove stavove, i u pozorištu, i u svakom javnom kazalištu. Evo šta isti u jednoj svojoj svježoj kolumni kaže, o jednoj zajedničkoj temi u kojoj je sve pogođeno kao prepis originala, i za nas i za njih:
,,Jer je Crkva moja propast i grobnica. Crkva je moja aždaja. Je li ovo Sotona govori iz mene, Gospode? Obuzdaj me! Pokaži mi put! Daj mi život! Crkva se pretvorila u okrutnu hijerarhiju, u firmu čiji je profit postao njena metafizička svrha. Sveštenici, monasi, episkopi bludniče, truju jedni druge, kradu, lažu i ubijaju, ulagujući se političarima. Sve je u Crkvi laskanje i taština i manija za moći. Crkva je moja aždaja. Je li ovo Sotona govori iz mene, Gospode? Obuzdaj me! Pokaži mi izlaz! Podari mi život! Religiju su organizovali kao policijsko nasilje! Holokaust su počinili nad anđelima Tvojim! Nisu sažaljivi na starce, lakomi su na decu! Krv Tvog Sina kaplje iz svih kutaka Crkve! Evo, moje ruke su nakvašene krvlju izmrcvarenog Tvog Sina.“ Zlatko Paković, „Nemoguća i neverovatna molitva patrijarha Porfirija“, „Danas“ BG, 2. 9. 2022.
Da ne duljim. Po istom mentalnom našljedstvu zovi nekog sa strane, nastranost naša ne patiše. Po CG kruži (mono)drama „Knjiga o Milutinu“ Danka Popovića, (prvo izdanje 1985.) Dramatizovana je pod istoimenim naslovom. Propagandni slogan predstave je: „Јаој, да ли ће ово унуци и праунуци наши смети да забораве, да л' ће ово бити описано!“ Što se tiče nas, naši unuci su tabula raza o svojoj zemlji, pa ih podučavaju o Milutinovoj. Knjiga je literarno tanka, ali nacionalno vrlo debela i niđe se ne (do)tiče Crne Gore, iako je debelo stradala, obezbjeđujući bježaniju (ko zna koje seobe Srbalja), ovoga puta preko Crne Gore (Mojkovac 1916). A srpska useđelica (CG) jedva se udala za NATO, jer se uporno nadala u one od kojih je stoljećima stradala.
Ovi što danas razvaljuju CG u parlamentu su bratučeda „Podgoričke skupštine“! A kad su rodoljupci zavapili frazom ,,Nikad više 1918“, nikad je više, no sad, nije bilo u Podgorici. Nema tog pozorišta u kome se može prevazići kazivanje grdnog kazališta kakvo je Crnogorski parlament. Ali to treba, mora, da napiše neko odavde, a Paković bi dobro došao da predstavi naše zajedničke univerzalije crkve i države. Usuđuje li se iko da naruči predstavu, koja je već naša stvarnost, pa da tim povodom anticipira posljedice! Kao na primjer? Svaki ozbiljniji sukob na međunarodnoj sceni sa proširenjem ukrajinskog sindroma, proizvodi u CG, ne otpor konkretnom fašisoidnom agresoru, već građanski rat sa unutrašnjim sagorijevanjem, prilično eksponiranog „unutrašnjeg neprijatelja“, koji odavno iz potaje, a sada već javno, ruši sve što se zove red i poredak u CG. Rat u Ukrajini nije ruski sukob sa susjedima već sovjetski revanš zbog izgubljenih država iz doba SSSR-a. Crna Gora je kao dio ex-YU i danas strateški interes Rusije. To bi se dalo igrati i u teatru, kad se već ovako dramatično razigralo izvan njega. Ali nema se mudah osim za uzdah... koliko su nam ih turili u procijep.
Ex premijer CG je poveo cio kabinet ćer do Vašingtona i New Yorka. Manja je šteta koliko ga je država za tu promenadu obeštetila, a viši je jazuk koliko je mali od Ulcinja oštetio državu. Ako je otiša tamo da izjavi ljubav Americi ,,računajte na nas“, to je mogao i odavde, jer savremenim komunikacijama to stiže jednako brzo sa bilo koje tačke globusa. Kako se on svestrano rasprđuje na svaku stranu (ka svaki mališa neprispio za svijet), izjavio je tu ljubav na (ne)čistom engleskom sa hrabrošću neznalice, pa je ispalo: ,,izračunajte na nas!“ U slobodnijem prijevodu moglo bi značiti i kalkulišite s nama, (all Euro-atlantic can calculate on us)... što i nije daleko od njegove naravi. Ova poznata inače YU fraza se na engleskom izgovara jedino: ,,Can count on us!“ Ali kad je nako kalkulant, ni sopstveni jezik mu ne da da laže, čak ni za ono što ne bi htio da kaže!
P.S. Iako je to rekao naglas, Amerikanci znaju da kad dođe doma, odavde će Rusima šaptati istu frazu „računajte na nas!“M.R.Š.
