Proces fuzije lakih elemenata - spajanja atomskih jezgara vodonika u teže jezgro helijuma, uz oslobađanje energije - odvija se na Suncu i drugim zvijezdama. U fuziji se stvara oko milion puta veća energija od hemijske, jer je energija koja povezuje nukleone u jezgru znatno veća od energije veza među molekulama kakva se, na primjer, oslobađa u sagorijevanju fosilnih goriva.
Fuzijom bi se, stoga, iz relativno malih količina vode i litijuma sadržanog u jednoj bateriji laptopa mogla stvarati ista količina energije kao iz stotinu tona uglja i to bez ikakve emisije ugljendioksida.
Izgradnja učinkovitog fuzijskog reaktora nije nimalo lak poduhvat. Da bi se fuzija pokrenula, potrebni su uslovi slični onima koji vladaju na Suncu, prije svega ogroman pritisak. Naime, za fuziju je neophodno jezgra dovoljno međusobno približiti da bi počele da djeluju nuklearne sile koje imaju jako kratak domet, a za to je, pak, potrebno savladati električne sile kojima se atomi međusobno odbijaju. Ovo sabijanje na Suncu je prirodna posljedica ogromne gravitacije, a na Zemlji se ono može ostvariti različitim tehnikama, kao što je djelovanje snažnim magnetskim silama.Na Zemlji bi, zapravo trebalo stvoriti još povoljnije uslove nego na Suncu, jer je ono vrlo neučinkovita mašina – čak nekoliko hiljada puta neefikasnija od našeg tijela. Naime, na Suncu protoni vrlo rijetko ulaze u proces fuzije. Ovaj proces može se pospješiti tako da se u fuziji spajaju izotopi vodonika - deuterijum i tricijum koji se smatraju najboljom kombinacijom. Deuterijum ima jedan dodatan neutron, a tricijum dva. Deuterijum u ima dovoljno u okeanima za milione godina eksploatacije (0,0156 odsto svih atoma vodonika), a tricijum se može stvarati bombardovanjem litijuma neutronima. Osim toga, reaktor na Zemlji mogao bi da raditi na temperaturi koja bi bila 10 puta viša od one u središtu Sunca. U fuziji deuterijuma i tricijuma nastajali bi atomi helijuma i protoni koji bi bili nosioci energije. Helijum bi se koristio za dalje zagrijavanje plazme potrebne u reakciji, a neutron bi se apsorbovao u zidovima reaktora i zagrijavao ih. Ova toplota pretvarala bi se u električnu energiju.
Stručnjaci procjenjuju da će faza konstrukcije ITER-a koštati oko 13 milijardi eura. To može izgledati kao ogromna suma ali treba imati na umu da su subvencije za industriju fosilnih goriva samo u 2010. iznosile 400 milijardi. Trošak izgradnje podijeliće sedam članica projekta ITER-a: EU, SAD, Rusija, Kina, Indija, Japan i Južna Koreja. EU izdvaja 45 odsto, a svaka od ostalih članica po devet odsto. Konstrukcija je započela 2007, a prvo stvaranje plazme očekuje se 2019.U međuvremenu, dok se ITER gradi, tehnologije se i dalje razvijaju. Tako su, na primjer, naučnici američke laboratorije Sandia ovih dana objavili rad u kome navode da su uspjeli da ostvare značajan tehnološki skok koji bi uskoro trebalo da omogući da dobijena energija bude oko hiljadu puta veća od uložene. U svakom slučaju jasno je da je razvoj ove tehnologije nužnost, jer obnovljivi izvori energije, osim solarnih, teško mogu da zadovolje potrebe čovječanstva, a takođe je nemoguće predvidjeti hoće li oni ikada biti dovoljno jeftini da se odreknemo fosilnih goriva.
