Kroz prisjećanje na sve uspone i padove kroz koje je prošao „Plavi orkestar“, Saša Lošić Loša je za Portal Analitika ispričao neponovljivu storiju o sebi. Ali - ne onaj dio koji je opisao Pjer Žalica u svom izuzetnom (sada već) hit dokumentarcu, koji je prošlog vikenda prikazan u okviru 3. Telekom UnderhillFest-a, a čijem je uspjehu svakako doprinijela i podgorička producetska kuća Artikulacija. Priča o Loši je, u stvari, priča o neumornom kreativcu koji, to mogu reći, jedva da ima koju boru više od onih koje je imao osamdesetih, ali govori iskustvom stogodišnjeg kosmopolite. Uostalom, da li zbog posla ili načina života u posljednjih deceniju i po, on govori kao da granice za njega ne postoje. Regio je za njega prostor s jedinstvenom publikom, koja je s godina postala samo brojnija - za nove generacije.
Vraćanje u vrijeme s početka osamdesetih mu ne pada teško. Čak s posebnim žarom priča o svemu što je prethodilo prvom albumu „Soldatski bal“ (iz vremena ploča i kaseta), i njihovoj drugačijoj pojavi na sceni: od izgleda do zvuka. Da li su Loša, Pava i dvojica Ćera već prvim albumom zaista dobili ono što su željeli?
- Prava je istina zapravo bila da smo mi bili pripadnici pokreta „New Primitives“ (Novi primitivci). Naši prvi koraci su bili uz Elvisa J. Kurtovića i „Zabranjeno pušenje“. Svirali smo po nekim omladinskim klubovima u Sarajevu i dugo bili predgrupa velikim bendovima, kao što je „Boa“ ili „Bijelo dugme“. Uvijek je za njih bilo po pet-šest predgrupa, a mi smo bili najmlađi i uvijek smo svirali prvi. Prošli smo svu tu klasičnu, stereotipnu torturu za grupe, a često su nas i gađali... Uvijek smo iščekivali kritike u omladinskim časopisima, a onda oni obično kažu „simpatični 'Plavi orkestar'“. Dugo smo samo to i bili. A onda smo ozbiljnije krenuli sa New Primitives-ima: „Suada“ je bila folk-incident u tom ranom repertoaru „Plavog orkestra“ – prisjeća se Loša početaka benda koji je ubrzo - nestao.
Članovi grupe su otišli u vojsku, gdje im se život sveo na pasulj, marševe, naporan život, depresiju i navikavanje na to da pisma prestaju da stižu. Uz to, iz rijetkih novina koje su im dolazile do ruku saznaju da su njihove „kolege“ iz New Primitives-a daleko dogurale: „Pušenje“ je sa 9.000 ljudi napunilo Dom sportova u Zagrebu, Elvis J. Kurtović pravi tri koncerta u Beogradu, izdaju ploče...
- Mi smo bili, zapravo, prvoborci koji su otišli u vojsku, a oni su, u međuvremenu, napravili ogroman uspjeh. Tačno se sjećam momenta kad sam se dopisivao s Ćerama i Pavom u vojsci: „Buraz, kad se vratimo – razvalićemo!“ Bio je to jedan adolescentni, dječački entuzijazam, da i mi jednog dana isplivamo na površinu van Sarajeva koje je tada (magazin) „Džuboks“ zvao - u muzičkom smislu - „Tamni vilajet“ – prisjeća se svestrani frontmen „Orksetra“, za koga su „Bolje biti pijan nego star“ i još nekoliko songova, u stvari, „uspomene iz vojske“.
Ostvarenje „jugoslovenskog sna“: Povratak u normalan život značio je i povratak na scenu s velikim koncertom, ali, dodaje, od toga ništa nije bilo. Kaže da su im nekadašnje drugarice iz razreda govorile kako „čitav grad priča da su pukli“, ali im je to samo bio dodatni podstrek.
- Međutim, nikako nam nije išlo. Mi smo, zapravo, bili bend koji je trebalo da propadne. I počnemo da studiramo – ja dizajn, Ćera medicinu, Pava ekonomiju. Negdje na polugodištu, dolazi menadžer Malkom Muharem i kaže: „Vodim vas u Zagreb da snimite par demo-snimaka u studiju Smolec“ jer je s njima napravio neki „dil“. Dođemo u studio, napravimo četiri-pet demo snimaka i - onda sve ide k'o u američkim filmovima. Smolec sluša i kaže: „To uopšte nije loše“. Nazove urednike nama tada nedostižnog Jugotona, Škaricu i Bošnjaka, koji dolaze za deset minuta u studio, poslušaju naš materijal, otvore aktovku i vade blanko ugovor. Sve je bilo nevjerovatno, kao u filmovima... Malkom i ja potpišemo ugovor i od tada kreće naša karijera.
Uz karijeru dolazi i drugačiji način života, pa svježi brucoši napuštaju fakultete i za tri mjeseca od prvog hita „Suada“, i još dva - „Bolje biti pijan nego star“ i „Goodbye teens“ – stižu do 300.000 prodatih ploča, a nakon ljeta i do zlatnih 500.000 primjeraka. Bilo je to popu lavine koja se nije mogla zaustaviti.
- Od običnih studenata prve godine fakulteta preko noći smo postali najveće zvijezde Jugoslavije. Ako postoji „američki san“, ovo bi moglo da se nazove ostvarenjem jednog „jugoslovenskog sna“.
Ali, željeli su ispunjenje tog sna na svoj način: ne da se dopadnu drugima, već da uspiji, ali da ostanu svoji. Smatra da su sačuvali prvi album „Soldatski bal“ od banalnosti i da je zato on i danas često proglašavan jednim od najboljih pop albuma na ex-Yu prostorima.
- Postajemo najtraženiji mladi ljudi. Najveći mladi biznis-ljudi. Majke bi htjele da se njihove kćerke udaju za članove grupe „Plavi orkestar“. Momci su ljubomorni, zatvaraju se kapije kad mi dolazimo u grad. Protrčavamo iz auta kroz kordon policajaca po tristo puta u godini... Tolika jedna masovna histerija... Ali, što smo bivali popularniji, doživljavao sam sve veći konceptualni, umjetnički poraz. Pojava „Plavog orkestra“ je počela da klizi ka nekoj sladunjavosti, nečemu što je banalno. Nije to baš da nije bilo i malo dirigovano od nekih medijskih krugova koji, kad nisu mogli da asimiluju našu pojavu, pronašli sintagmu „bend za najmlađe uzraste“ – sublimira Loša prve „udare“ popularnosti, potcrtavajući da je „svaki bend je nekad bio mlad, pa i Bitlsi i Stonsi...
„Bili smo zabranjeni“: Kako bi napravi otklon od onoga što ih je zatrpalo, a to nisu željeli, odlučili su se za reset-restart pristpu, da se ponovo vrate na početak, da odu u zadimljeni klub, budu radikalni, „jer su, ipak, artistički bend“. I – izdaju ploču „Smrt fašizmu“ koja je, kako kaže Loša, bila „samoubilački potez“.
- Tu se dešava šok za cijelu Jugoslaviju. Omiljeni „Plavi orkestar“ odjednom je u crnim uniformama, sa vunenim čarapama, nekim potpuno bizarnim outfit-om, pjesmama koje paraju uši... I – postajemo zabranjeni. Ljudi okreću leđa od nas. Kad odemo u neku kafanu, isprazne se dva stola. Tajac. Čak su i naše kolege na ulici okretale glavu od nas. To je bio zaista pakao.
Loša dodaje da, u godinama koje ima, ipak nije siguran da to ne bi ponovio, ali i da je svjestan da je grupa na čijem je čelu tada „uzvitlala prašinu veću nego što je mogli smiriti“. Nakon brojnih pritisaka, popustio je - izgubio kreativnu hrabrost koju je imao na prvom albumu
- Na drugom albumu su mi odrezana krila. Te posljedice, čini mi se, na neki podsjvesni način trpim i danas. I sada imam neku autocenzuru. Usadilo se to - da li zbog sistema ili zbog ljubomore, ne znam.
Kako bi napravio otklon od svega, sa grupom započinje dugi put po festivalima. Gostovali su u Turskoj, Poljskoj, Bugarskoj, Rusiji, Švedskoj, Njemačkoj. Riječju, napustili su ove prostore.
- Puno smo pili - bili smo na rubu alkoholizma. Naš imidž je bio, odjednom, tako opušten: pustili smo brade, Pava je počeo da nosi neke šešire. Mislim da smo došli u neku prirodnu bizarnu balkansku hipi - fazu. Napravili smo neki revival hipija! Čak nam je i ta muziku prijala.
Prvi čovjek „Plavog orkestra“ kaže da je treći album, zato, posljedica rušenja grupe s drugog albuma, nazvavši ga poput slikovnice - „Sunce na prozoru“. I sam ističe da je taj album, konceptualno, veoma zanimljiv: od omota, koji je dizajnerski među najbolje riješenim, do pjesama, među kojima je bio prepjev „Let the Sun Shine“ – „Daj nam sunca“. Sa te ploče su se izdvojile i „Lovac i košuta“, „Kaja“, „Proljeće“, „Ti si moja sudbina“ za koje kaže da su ih ljudi kroz vrijeme ostavili živim i koje i danas sviraju, preživljavajući sve ono što se nakon njihovog nastanka desilo.
Zaustavljeni u letu: No, najboljom pločom Loša smatra „Simpatiju“, posljednja pred turbulentne i tragične događaje širom regiona, i koja je, kako on to objašnjava, „zaustavljena u letu“.
- Tada smo doživjeli ponovni revival „Plavog orkestra“, i sa nje je prepjev hita „California Dreaming“ – „Ljubi se istok i zapad“, zatim „Simpatija“ i još neke. I ljudi su strašno voljeli tu ploču. Počeli su ozbiljno da nas doživljavaju. Ponovo smo punili dvorane u regionu. Odjednom je „Plavi orkestar“ postao zreo bend. I tu se sve zaustavilo, početkom rata...
Neumorni stvaralac nije mogao da prihvati takav pad svega što ga je do tada okruživalo, u čemu su nastajala njegova mala remek-djela u vidu pop pjesama koje su bile drugačije. Jer, i sam je drugačiji. Kaže da je tada radio marketinške, reklamne kampanje, jer „nije mogao da lamentira nad sudbinom naših prostora dok je trajala ta tragedija“. Potpuno se povukao, ali već s prvim znacima mira „Orkestar“ je ponovo bio na sceni.
- Vratili smo se na insistiranje našeg bubnjara Ćere - Ade, koji je rekao „'Ajde, vrijeme je da opet pravimo bend“. I mi smo se okupili misleći da ćemo se vratiti poput „Blondie“ tako što ćemo svirati po nekim klubovima. Međutim, kad smo izdali „Long Play“ i kad su pjesme „Ako su to samo bile laži“ i „Od rođendana do rođendana“ počele da se vrte bjesomučno po regionu, hvatali smo taj voz i „šaltali“ se u velike dvorane. Doživjeli smo da imamo više publike nego osamdesetih, jer je tu sad već bilo više generacija. Zatim je izašla ploča „Beskonačno“, ali je došlo i do zasićenja: više nisam mogao tri godine zaredom da živim taj život...
Loša se s grčem na licu prisjeća posljednjeg nastupa u nizu, „kada je svima je bilo dobro osim njemu“, koji je lice sve vrijeme pokrivao rukama... Kaže da su ga iz te agonije izvukli producenti, Slovenci Dragan i Igor, koji su shvatili da sve to više nema smisla i, bez suvišnih riječi, prekinuli turneju te 2000. godine.
- Ja sam doživio neki mali nervni slom od javnosti. Nisam više mogao biti ista osoba. Živio sam četiri godine u začaranom krugu informacija. U vikendici u Ljubljani počeo sam da živim životom zemljoradnika, seljaka u gumenim čizmama, da živim i slušam muziku na internetu. Po cijelom regionu ste me mogli naći kako obilazim antikvarnice i tražim rijetke naslove knjiga, nabavljam ploče koje nikada nisam imao. Pretplaćen sam na sve magazine – Wallpaper, Independent, Q, Empire – i u tom krugu informacija živim – opisuje svoj novi otklon od muzike.
Bajaga, Sky Wikluh, Šaban Bajramović: No, vratio se muzici terapeutski, kaže. Polako, nakon četiri godine pauze, radeći filmove sa prijateljima Pjerom Žalicom („Gori vatra“, „Kod amidže Idriza“) i Brankom Đurićem Đurom („Kao kajmak i marmelada“) i u javnost se ponovo vraća - iz drugog plana, radeći kao „putujući kompozitor“. Tada nastaje i opera u Trstu, pa predstava u Minhenu, još filmova - skoro pedeset. I muzika za seriju „Vratiće se rode“, koju skoro cijelu potpisuje.
- U to me „povukao“ Dragan Bjelogrlić. Ali, ja sam tip da „čuvam prolaz“: volim da dijelim, da sarađujem s ljudima, i moja je inicijativa bila da za tu priliku zovnem sve prijatelje da daju svoj doprinos.
Opisuje kako je dugo nagovarao Bajagu da zajedno rade pjesmu „Ti se nećeš vratiti“, jednu od numera koja se popela na sami vrh regionalnih top lista.
- Ja sam imamo gotovu muziku, Bajaga je trebalo da napiše tekst i otpjeva. I to je trajalo mjesecima, ali je na kraju je rekao: „Mislim da imam nešto. Hoćemo li duet?“ Kazao sam mu da će on mnogo bolje otpjevati pjesmu, a ja ću ga „malo pratiti iza“. I kada je Bajaga na tu moju melodiju napisao tekst, odnosno kada mi je govorio razne varijante teksta, vidio sam da je to fascinantno talentovan čovjek! Pored toga što je izuzetno talentovan, jako mi je drag, jer je jedan od najboljih ljudi koje sam sreo i drago mi je što smo mogli da sarađujemo. I - što je tu našu zajedničku pjesmu prepjevao Zvonko Bogdan – s oduševljenjem priča Loša i dodaje da mu je posebno iskustvo bilo i rad sa Sky Wikluhom, „vrlo mladim, ali veoma talentovanim čovjekom iz hip-hop generacije“.
- I ne znam kako bih rekao: da li mi je drago ili mi je tužno, na neki način, što sam pozvao Šabana Bajramovića da pjeva u toj seriji. To mu je bio zadnji snimak.
Onda se, kaže, okrenuo iza sebe i vidio da je napravio puno toga...
- Ali, prije tri godine sam se opet zasitio. I – opet Ćera kaže: „Pa, deset godina nismo bend... 'Ajmo opet“. I tako smo opet krenuli – s osmijehom opisuje još jedan revival „Plavog orkestra“.
"A ipak si došao na Cetinje": I – saga se nastavlja. Danas se najrađe sjećam koncerta u Sarajevu 1985. kad je, otvoreno govori o tome, pjesmu „Bolje biti pijan nego star“ pjevao direktno – adresirano jednoj osobi u publici.
- I kad se poslije koncerta, na afterparty-ju sretnem sa tom osobom, i ona mi postaje djevojka sljedećih sedam godina. Tu su i ti trenuci kada uđeš u kafanu u Zagrebu, ili bilo gdje drugo, pa ti odsviraju pet tvojih pjesama, recimo „Malo je, malo dana“, „A ti se nećeš vratiti“, „Bolje biti pijan nego star“... Vidim da će me te pjesme nadživjeti, da niko više neće znati ko ih je napisao, da će biti narodne za sto godina. I - trenutak kada ti priđe, kao prije dvije godine kada smo svirali u Budvi za Novu godinu, par iz Rijeke. Kažu: „Mi smo se upoznali na vašem koncertu, prvi put poljubili na pjesmu 'Sava tiho teče'“ i onda mi pokažu svoju djecu i dodaju da je to rezultat tih emocija.
Rado se sjeća i dolaska na Cetinje prije nekoliko godina. Sa djevojkom je ljetovao u Dubrovniku, ali su željeli da obiđu Lovćen, Njeguše. Spavali su u hotelu "Grand" i noć prije toga izašli na korzo.
- Ljudi se, nekako, okupiše i, kad smo sjeli u kafić, jedan od njih se nekako odvaži, prilazi i kaže: „A, rekao si da nikad nećeš doći na Cetinje. A ipak si došao“ Onda sam ja objašnjavao da taj događaj, u stvari, ne postoji. A svi na Cetinju znaju tu pjesmu, to je fascinantno!
Loša je raspoložen da, i nakon više dugih intervjua, neobavezno razgovara, prisjeća se davnih i skorašnjih dana, čuje što je interesatno u mjestu u kojem upravo boravi. Njegov dom je i dalje – cijeli region, a možda i mnogo šire. Time samo potcrtava širinu svojih pogleda na život, čak i nakon tragičnih događaja koji su njegov raniji dom podijelili granicama. Za njega i dalje ne postoje granice. U svakom pogledu.
K.JERKOV
