Da parafraziramo jednu od omiljenih fraza Baraka Obame, tok istorije je dug, ali se savija ka pravdi. Kada bi Vladimir Putin ponudio sopstveni prevod ovih riječi, to bi vjerovatno išlo nešto poput: Luk istorije je dug, ali se savija unazad.
Barem se činilo da je ovo bila suština poruke ruskog predsjednika prošle nedjelje kada je iznio rasplinut i neistorijski govor kojim je odbacio pravo Ukrajine na postojanje, a zatim nekoliko dana kasnije objavio namjeru Moskve da sprovede invaziju na zemlju kako bi „demilitarizovao i denacifikovao Ukrajinu“. Prema njegovim riječima, ako je Ukrajina nekada bila dio sovjetske sfere, trebalo bi da bude dio Rusije. I baš kao što je Rusija pobijedila nacistički režim u Njemačkoj, učiniće to ponovo – ovoga puta u Kijevu.
Putin nije jedini svjetski lider koji se vratio u neistorijsku prošlost da bi opravdao svoje odluke u sadašnjosti. Desničarski nacionalisti širom svijeta pokušavaju da sebe prikažu kao glavne branioce slavne prošlosti koju bi njihovi neprijatelji pokušavali da poreknu ili zaborave. Obilježavajući neprijatno naslijeđe i nastojeći da njeguje politiku istorijskog nezadovoljstva, Putin je pokušao isto. Ali u njegovom opravdanju za invaziju na Ukrajinu, Putinov aistoricizam se graničio sa obmanom. Čini se da je nebitno da li u tome učestvuje ruski narod ili ostatak svijeta: ako postoji publika za koju je ova revizionistička istorija dizajnirana, to je sam Putin.
Evolucija Putinovog istorijskog revizionizma može se vidjeti kroz njegove javne izjave tokom godina. Godine 2005. slavno je opisao raspad Sovjetskog Saveza kao najveću geopolitičku katastrofu 20. vijeka. Dvije godine kasnije, Putin je žalio zbog posljedica sovjetske ere i pogubnog, unipolarnog svijeta – koji nije predvodila Moskva, već Vašington – koji je ona stvorila.
Teško je znati šta Putin podrazumijeva pod istorijskom budućnošću (koja je, na prvi pogled, oksimoron), mada možemo da pretpostavimo
Prošle godine, u možda najjasnijoj artikulaciji svog pogleda na svijet, Putin je rekao da su Ukrajinci i Rusi „jedan narod – jedinstvena cjelina“. U ponedjeljak je to osjećanje još više proširio, proglašavajući Ukrajinu „neotuđivim dijelom naše sopstvene istorije, kulturog i duhovnog prostora“ čija je nezavisnost bila proizvod ne samoopredjeljenje (Ukrajinci su odlučno glasali za nezavisnost od Sovjetskog Saveza na referendumu 1991.), već „greška“.
Za razliku od njegovog obraćanja iz 2014. godine u kojem je najavljivao moskovsku aneksiju Krima, što je uglavnom bilo uokvireno kao trenutak proslave, ovo je bio ljutiti govor – onaj koji je navodno osmišljen da naljuti i građane Rusije i da opravda ono što će doći. „Na teritorijama u blizini Rusije, za koje moram da primijetim da su naša istorijska zemlja, formira se neprijateljska 'anti-Rusija'“, rekao je Putin u drugom obraćanju uoči invazije. „Za našu zemlju, to je pitanje života i smrti, pitanje naše istorijske budućnosti kao nacije“.
Teško je znati šta Putin podrazumijeva pod istorijskom budućnošću (koja je, na prvi pogled, oksimoron), mada možemo da pretpostavimo. Kada Putin govori o Rusiji danas, on govori o zemlji čiju veličinu definiše njena prošlost – naime, njena imperijalna istorija i njena pobjeda tokom Drugog svjetskog rata – za koju vjeruje da mora da vodi njenu sadašnjost. „Putin je naoružao istoriju dajući joj funkciju“, rekla mi je Orisija Lucevič, šefica ukrajinskog foruma u londonskom istraživačkom centru Chatham House. Što se ruskog predsjednika tiče, „istorija je gatara budućnosti“.
Takvi istorijski narativi mogu biti ubjedljivi, posebno kada izazivaju onu vrstu nostalgičnog nacionalizma koji se pokazao moćnim drugdje, uključujući SAD (gdje je Republikanska partija Donalda Trampa sebe nazvala zaštitnikom „patriotskog obrazovanja“), Indiju (gdje su hinduistički nacionalisti apelovali na ponos indijskom prošlošću kako bi potkopali njenu sekularnu sadašnjost) i Mađarsku (gdje premijer Viktor Orban često poziva na teritorije koje je zemlja izgubila poslije Prvog svjetskog rata).
„Putin nije jedina osoba koja je dovoljno stara da je iskusila onaj osjećaj dubokog, personalizovanog poniženja i srama koji je došao sa gubitkom moći Sovjetskog Saveza na kraju hladnog rata“, rekao je Kir Džajls, autor knjige Moskovska pravila: Šta navodi Rusiju na konfrontiranje Zapadu. „Sve što ponovo afirmiše Rusiju kao tu veliku silu sa većim statusom od drugih i pravom na globalno prisustvo i globalni uticaj u tuđim poslovima biće popularno u tim sektorima ruskog stanovništva“.
Ironija je u tome što u svom nastojanju da Rusiju ponovo učini velikom, on rizikuje da postigne upravo suprotno
Ipak, teško je procijeniti koliko je veliki taj sektor ili koliko je narativ bio prodoran među onima koji ne dijele Putinov polumitološki pogled na istoriju. Nedavna anketa CNN-a, objavljena dan prije početka vojne invazije Moskve na Ukrajinu, pokazala je da, iako otprilike polovina Rusa podržava upotrebu vojne sile kako bi spriječili Ukrajinu da se pridruži NATO-u, samo 36 odsto podržava da se to učini kao sredstvo prisiljavanja na ponovno ujedinjenje dviju zemalja. Nedostatku podrške ovom posljednjem najjasnije su svjedočili antiratni protesti koji su izbili širom ruskih gradova.
Kada sam početkom februara razgovarala sa Denisom Volkovim, direktorom moskovskog Levada centra, posljednjeg nezavisnog anketara u Rusiji, rekao mi je da iako se većina Rusa plaši rata, malo ko bi se osjećao prijatno da mu se protivi ako dođe do straha od odmazde. Zaista, sa više od 1.700 uhapšenih je već bilo tako. Osim toga, rekao je Volkov, „javno mnjenje neće biti prepreka za rusku vladu“.
Iako Putin možda osjeća obavezu da opravda svoj rat koji je izabrao pred ruskim narodom, koji će sa Ukrajincima dijeliti troškove krvavog i dugotrajnog sukoba, njegova revizionistička istorija nije osmišljena da se dopadne nikome više nego njemu samom. Vraćajući rusku kontrolu nad svojim bivšim teritorijama, Putin ne samo da ispravlja ono što vidi kao istorijsku grešku, već i učvršćuje svoje mjesto u ruskoj istoriji kao lidera koji je vratio zemlju u njeno pravo stanje.
Ironija je u tome što u svom nastojanju da Rusiju ponovo učini velikom, on rizikuje da postigne upravo suprotno. Invazija Ukrajine je već rezultirala širokim sankcijama i gotovo je osigurala diplomatsku izolaciju Rusije. Čak su i Putinovi prijatelji u Evropi, kao što su Orban i češki predsjednik Miloš Zeman, dali sve od sebe da ponove svoju podršku Ukrajini i svoju posvećenost zajedničkom stavu Evropske unije.
„Putinovi stavovi su vremenom postajali sve ekstremniji do tačke u kojoj su sada manje-više neprepoznatljivi i imaju malo dodirnih tačaka sa istorijom kako se ona shvata u spoljnom svijetu“, rekao je Džajls. „On deluje u drugoj ravni stvarnosti i u drugom vijeku“.
* * * * *
Autorka je Jasmin Serhan, novinarka koja za The Atlantic piše o spoljnopolitičkim temama, s akcentom na populizam
