Moj „prozor u svijet”, izgubljen prije nekoliko dana, otvarao se slikom Voje Stanića, prizorom pogrbljenog starca sa crnogorskom kapom, viseće lutke, bez kostiju i kože, sa stolicom od kamena i pogledom ka simboličnom vrhu, okoliš su naseljavali oblaci i zemljin sputnjik.
Iz ruke na štapu dimila se cigareta…marke „Lovćen“?
Sve što ste ikad željeli da saznate o njemu u slikama i o slikama u njemu možete naći na stranicama razgovora sa novinarkom Tamarom Nikčević, jedne 2012, samo četiri godine nakon rušenja Nikšićkog pozorišta, za koje slikar kaže da je imalo šarm dubrovačkog, a u tom činu vidi još jednu stranicu istorije ljudske gluposti, iste one, zbog koje je možda stradala i „Lokanda“ na Cetinju.
1Dalje slike - putokazi, smjernice mog uhodanog obilaženja gradova u društvu sa turistima vode ka „Svetim razgovorima“. Ovaj renesansni slikarski motiv, za koji je uobičajena predstava Djevice sa djetetom, okružene svecima, naseljen je kosmosom planet Boke.
U razgovoru su Sveta Ozana, Sveta Ana, Sveti Leopold i Don Gracija, na doku, pored mora, iznad njih je nebo i jedan prozor u vitražu, dvije nadređene perspektive, jedna je uvijek dobar izgovor za drugu, postvarenu religioznost.
Tonovi su žuti i oker, ukrašava jedan od bočnih oltara Crkve Gospe od škrpjela, po narudžbi don Branka Zbutege „veličanstveno kontroverziranog“, sa željom da useli u crkve umjetnički genij, u vjekovnom maniru mecena.
Ista takva, dekomponovana, čeka na spratu, u modernoj galeriji muzeja. Durbin lica svetaca gledaju skoro sa ivice stropa, tražim ih iznova sa turistima, postavljajući zagonetku otkrivanja. Istim tragom mecenastva, naseliće „Krstove“ Mila Milunovića u Bogorodičnoj crkvi u Prčanju, mozaik Eda Murtića u svojoj dobrotskoj Crkvi Svetog Stasija, „Brdo lobanja“ Voja Stanića u Katedrali Svetog Tripuna…
Eto još jedne stanice predaha u društvu Isusa sa leđima od krsta, kako svojom sjenom čeka u društvu obučenih i nagih stanovnika Boke, strašni sud, jednako u žutim i oker tonovima, u neposrednoj blizini Svete Ozane, koja je noćni predah nalazila, spavajući na merdevinama i skulpture Pietà, u samom uglu Umjetničke galerije katedrale.
Dim iz cigarete „Crnogorca“ sa početka priče puši se jednako magličasto, kao i sav taj prizor. Zagledan u horizont, koji ne vraća pogled, zarobljava dobrovoljno svoj genij, a opet ga usamljenički, u društvu sebi sličnih i sasvim običnih naseljenika istih koordinati, vraća na stare adrese.
Prvi put je dobrovoljno iniciran u taj svijet, kojim trguje po potrebi, polažući maturu u vrijeme italijanske okupacije, kada je na temu iz jezika odgovorio crtežom, crtajući Lovćen sa kutije cigareta, četiri sata, položivši ispit, ne strahujući više ni za jedan, jer je imao talenat u rukama.
I tako iza svake slike stoji priča, iza svake priče dobrovoljno nesnađeni Vojo, lucidni majstor životne mudrosti…
Priču o njemu izazvao je jutrošnji sjever i podsjetnik na jednu anegdotu, koju je ispričao Tamari povodom naziva svojih slika:
„Mario Maskareli je, na primjer, svoju izložbu nazvaoŠarene oči vjetra, što je, kao i slika, poetično. A ja, vidiš, ne volim kada mi naslov sve objasni. Slici dam ime samo da bih je razlikovao od ostalih. Pa, ni nas dvoje ne objašnjavaju imena koje nosimo. Vojo?! Čudne štete, a? Ili – Tamara?“.
