Od dubina emocija do vrhunca drame i ljepote, jednako elegantno i strastveno glumica Nada Šargin umjetničkim niijansama daje život karakterima koje donosi.
I, dok je publika u Crnoj Gori najviše poznaje po televizijskim ulogama, nedavno je imala priliku da je gleda u Crnogorskom narodnom pozorištu, prilikom izvođenja predstave „Nora – lutkina kuća“, u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda.
Kapitulirati nad životom nije opcija, ali i do slavljenja njegove ljepote i žilavosti treba doći, a činjenica je da kroz takvu priču prolazi Šargin ovom predstavom po komadu Henrika Ibzena, koja prije svega slavi žensku, feniksovsku snagu.
Koliko, te da li je lako danas izgubiti sebe, ima li šansi individualac naspram svijeta, te koliko je normalno biti nesavršen, Šargin je govorila za Pobjedu.
Predstava „Nora – lutkina kuća“ u Podgorici je izvedena na Dan žena. Budući da je tekst nastao u drugoj polovini 19. vijeka, te da je donio veliki progres (u Kini se feminizam naziva „norizam“), kako on govori danas o nama?
Vrlo aktuelno. Gomila ljudi koja je gledala predstavu se prepoznala, žena, možda čak i parova. Ibzen je Nori dao veliku životnu snagu, ona se kroz cio komad bori. Bori se za ljubav, za svog muža. Bog joj je poslao velike prepreke i puno njih zaredom tokom komada da bi je iznurio i otvorio joj oči kada svi njeni napori ne budu prepoznati niti validirani kao ljubav od strane njenog muža. To je nešto što je inspirativno, ne samo za žene koje gledaju tu predstavu, nego i za neke muškarce koji su možda u nekim manipulativnim vezama gdje su oni kao muškarci konstantno kritikovani i kontrolisani. Ne mora uvijek žena biti žrtva takvih odnosa i to je jasno. Nora je inspirativna meni lično, daje mi veliki polet. Samo kada ponavljam taj tekst i kada se spremam da je igram u meni to budi veliku energiju. Kada se sruši njena iluzija o njenom braku ona ide dalje, u nov u život, ali sa istim žarom.
Zanimljivo je da je to napisano osam-devet godina prije Stankovićeve „Nečiste krvi“. Stanković je pisao ono što se dešavalo u našim krajevima. Žene su bile nasilnički ubijane, vođene na silu u manastire, udavane na silu, silovane... Stanković je pisao ono što je vidio, ali je divno što je Ibzen njegovoj junakinji dao krila, mogućnost da radi, da bude samostalna. Danas žene možda imaju više šansi nego prije, a opet možemo čuti gomilu primjera da nikada neće izaći iz braka koji je destruktivan, nasilnički zbog novca i materijalne nesigurnosti ili jer se prosto boje za svoj život pošto muškarci koji ubijaju svoje žene i djecu misle da su njihovi životi njegovo vlasništvo. Ono što svim tim ljudima fali je ljubav, istinska ljubav, prvenstveno prema sebi. Vjerujem da je svi možemo naći. I treba što više pričati na tu temu i na temu kako se do nje dolazi.
Kažete da Vam uloga daje energiju, ali da li je donekle iscrpljujuće proći sve njene procese? Prepoznajete li Nore oko sebe?
Mene revitalizuje ova predstava. Veoma je naporna fizički i glumački, ali sam prezahvalna na njoj. Nakon igranja, danima se osjećam bolje u svojoj koži. Meni lično nešto od njene snage treba, ne u mojoj vezi, nego u nekim drugim borbama. Ona se uplaši i poklekne i posumnja, ali i ustane, ispravi se i bori se – to je veoma inspirativno, a svi to možemo. To može svako, to je poruka koju sam ja učitala u ovoj predstavi. Taj vitalitet u sebi ima svako, samo mora da vjeruje u njega. Ako vjerujemo u ljubav i naći ćemo je u sebi, taj izvor koji je u nama. Da li će neko kome to fali razgovarati na tu temu, čitati, ići na terapiju, moliti se, vježbati, hodati, šta god ili sve to zajedno zavisi od vjere u sebe, a to je jako osjećanje koje samo treba da počnemo da njegujemo i vremenom će i ta vjera i ljubav ojačati. Meni Nora donosi svjetlo i radost, jer mi je i u karijeri nedostajalo likova koji pobjeđuju. Mi kroz sebe provučemo mnogo likova, o kojima moramo da pričamo, ali koji stradaju. Tek sam nakon ove uloge shvatila šta sve glumac kroz sebe sprovodi, kako to negdje ostane neko vrijeme. Kad je lik mračan kako ga moraš tresti sa sebe u nekom momentu, a kad je ovako svijetao kao Nora prigrliti ga što duže. Rediteljka je likovima dala više godina, opisuje našu generaciju. To je jako dobro pogodila, jer vidim i čujem mnogo žena koje su se baš u četrdesetim okrenule sebi, koje su se zapitale kao i Nora: ko sam ja, čujem li sebe. Mnogo je ljudi koji se u ovim našim godinama osvijeste, u različitim životnim okolnostima.
Naslov „Lutkina kuća“ asocira na objektivizaciju, ne samo žena, već i generalno. Gdje je čovjek, nevezano za pol, u svemu tome danas?
Recimo nečiji profil na društvenim mrežama je kao lutkina kuća. U smislu prikazivanja sebe u nekom pakovanju. Ti vidiš pakovanje, a ispod njega su druge stvari – slabosti. Svi ih imamo. I svi na svojim stranicama imamo i jedno i drugo – i nešto lijepo i nešto glupkasto. Pojavljivanje u javnosti je takvo. Ljudi su krhki, ranjivi, nesigurni, ne žele da se vide neke stvari jer ne žele biti povrijeđeni i to je okej i onda nekada i stavimo masku. Ali kada ta maska postane identitet i kada se insistira na pakovanju, to je problem. Danas previše mladih ljudi, to je dokazano, pate od depresije gledajući tuđe profile nekih tamo „fenomenalnih“, ukrašenih života. To je nedostižno, nije realno, a nije ni istina i to je zanimljivo pitanje danas. Kada djevojčice, na primjer, vide nekog ko izgleda kao lutka i ima puno stvari koje mu još i poklanjaju jer je ta osoba od „uticaja i značaja“, pomisle da je to istinski život, da je to sreća, a ne mogu to da imaju – od materijalnog do izgleda. A istina je da su različiti filteri ušarenili stvarnost i da biti uticajan znači biti zdrav sa zdravim sistemom vrijednosti, a sigurno ne materijalnim i spoljnim. Mlade ljude, gledajući te profile, sve zbunjuje, imaju pogrešne sisteme vrijednosti, počinju sebe da gledaju kao niža bića. Vrlo je loš uticaj. I veze se pokazuju kao savršene. Ljudima je život koliko divan, toliko i težak. To treba prihvatiti i ne praviti od sebe i drugih nešto što nismo. Ne kažem da treba sad svaki svoj problem da izlažemo javnosti, daleko od toga. I ne kažem da nam nije potrebno nekada da uljepšamo stvarnost kroz objave na profilima i da se i zabavimo. Kažem da je kada se pretjeruje u spoljnom i na tome insistira i nameće kao vrijednost to problem. Ljubav i podrška nam trebaju, da je normalno i u redu biti nesavršen i nesimetričan spolja i da je okej nemati gomilu materijalnih stvari i taj osjećaj je sloboda.
Je li lako izgubiti sebe i imamo li veći zalog i dug prema bilo kome dugom?
Zavisi. Poznajem ljude koji vrlo validiraju sebe iznutra, kakvi su sami sa sobom. Mogu da se pogledaju u ogledalu, znaju kako i sebi, ali i drugima da postave granicu. To su ljudi koji su i odgajani da vole i poštuju sebe, imaju dostojanstvo. Nije mogla ni sredina da ih spriječi u nekim njihovim namjerama. Naravno, prepreke su postojale, ali padnu, pa ustanu. Prvo što primjećujem jeste da to dolazi iz porodice, ali poznajem i one koji su to naučili. Oni to nisu imali, ali su se osvijestili, možda išli na terapiju ili se našli kroz osjećanje vjere, bilo koje kada je religioznost u pitanju. Ne govorim samo o religioznosti, nego o duhovnosti. Vjera je velika moć, snaga, ne samo kao religija, već kao stanje i emocija.
„Čitavo društvo je bolnica mentalno oboljelih, a oni koji bi da ih liječe nisu ništa bolji“. Jesmo li mi danas slični ovom opisu?
Nije baš čitavo društvo, ali ima puno poremećaja, raznih. I ja sada pričam neke stvari da bi možda neko uspio da čuje, ali ja to sve primjenjujem na sebi. Ja ne mislim da sam bolja od bilo koga. Znam svoje mane. Svi imamo bar zrno narcizma u sebi. Ali, ima puno ljudi koji misle da su bolji od svih nas, pa nam nešto popuju ili pričaju, a u stvari zvrje od praznine koju ne mogu nikako da popune pa stalno od nas nešto traže. Pisac aludira na ljude koji ne vide svoj mrak i kompleks i misle da mi postojimo samo da bi zadovoljavali njihove narcističke potrebe.
Koja je onda snaga i uloga individualne promjene?
To je jedino rešenje. Toliko revolucija je bilo, ratova. Čemu je služio Drugi svjetski rat, kada izgleda nije ni prestao. Ovo što se dešava u Ukrajini mi izgleda kao da nije ni prestajalo. Takva tragedija oba naroda. Šta posle toga, toliko žrtava, nesreće... Kao i na ovim našim prostorima. Svaka revolucija je, kako kažu, pojela svoju djecu. I u Beogradu, i kod vas. Samo pojedinac. On mora u sebi da napravi stožer, pa otpor za sve okolo. Da se ne plaši i nauči da kaže: dosta. Kada pojedinac to shvati, neće biti tih što će da nam prodaju laži da bi svoje interese ostvarili. To su ljudi koji imaju ozbiljne poremećaje sistema vrijednosti. Oni lažu i manipulišu i posle kažu: pa šta. Otimaju i ponižavaju i kažu ja imam snagu, ja sam karakter. Može svaki stručnjak da vam kaže da nas oni ne vole, ni nas ni sebe, to je praznina koju nikakva pozicija moći ni gomila novca neće popuniti i dok sve ne prožderu neće se zaustaviti. To su uistinu demonske sile. Svaki pojedinac mora da nađe snagu i glasno kaže: Ne, ti nisi jak jer ti nemaš obraza, ti nisi vitez jer lažeš, ti si slab jer otimaš, ti si gladan ljubavi koju si davno izgubio. To treba da bude jasno, to je istina. Da li je ta osoba naš roditelj, profesor, neki prijatelj, partner, poslodavac, predsjednik države – treba da uočimo i kažemo dosta i odredimo zdrave granice.
Čini li se onda da se i istina i iskrenost među ljudima posmatraju kao čudo?
Ja mogu samo da posmatram iz svog ugla – sa nekim ljudima sam u potpunosti takva, sa nekima ne. Pitanje je povjerenja. Nije ni pametno sa svima biti iskren. Ja osjećam sa kim mogu, sa kim ne treba, tu je vaganje i balans. Iskrenost je u lijepom obliku jako potrebna među ljudima. Ja sam, recimo, vrlo iskrena dok dajem ovaj intervju. Mislim da je to neophodno u javnosti. Ali je neophodno imati granice. Postaviti svom mraku i demonu granicu kao i tuđem.
Publika u Crnoj Gori najviše Vas pamti po ulozi Marine u seriji „Vratiće se rode“, ali i po ulogama u serijama „Grudi“, „Kalup“, „Dug moru“... Koliko Vam je u profesionalnom smislu važna raznolikost, te i dubina karaktera koje ste tumačili?
Veoma važna. Svima nama se manje-više desi to malo ukalupljivanje. Nešto na početku napraviš dobro, naravno da će reditelji da te vide u tom pravcu, to im treba od tebe. Ali onda tebi dođe: nemam više šta tu da kažem, ništa iz mene ne izlazi, ili mi je toliko udobno da moram da mijenjam.. Ja sam uspijevala da kažem da ne želim više, bila na pauzi, odbijala ponude za to nešto slično prethodnim ulogama. Ali, onda krene da se događa nešto što želite. Dogodilo mi se sa ovom ulogom. Jeste stvar priželjkivanja, ali mora i da se kaže. Bilo je jedno vrijeme mnogo tih utučenih, žena koje se muče, i željela sam da ih igram, ali jeste u jednom momentu bilo dovoljno. Ja volim raznolikost, da probam da uđem u tuđu glavu, sa svojim stavovima. Ali, kada nešto novo priželjkujete najbolje je da to novo potražite i u sebi i onda ono privuče takve stvari i spolja.
U pojedinim serijama sarađivali ste sa crnogorskim glumcima i rediteljima. Ima li razlike u „glumačkoj školi“ i kako gledate na našu scenu?
Ja mnogo cijenim vašu glumačku školu. Glumci ovdje do skoro nisu imali mnogo prilike da snimaju, a sada se to mijenja. Jeste razlika u smislu izraza, ne u emociji, već u glumačkom izrazu u pozorištu i na filmu. Tu razlika postoji i to svi znaju. Ni na jednoj akademji se filmska gluma ne njeguje kao predmet, što je velika greška. Glumci su ovdje u pozorištu fantastični, radila sam sa Radmilom Vojvodić predstavu i vidjela sam kako oni govore, razmišljaju, pronalaze radnju, motive. To je jedna tehnika koju uči cetinjska akademija, i mislim da je najbolja, u smislu kako uči mlade i djecu da razmišljaju, govore. Tu i Dubravka Drakić radi veliki posao na akademiji kao profesorica dikcije. Radeći sa crnogorskim glumcima u pozorištu vidjela sam koliko meni fali, ne zato što su moji profesori bili loši, nego ja nisam dovoljno radila na sebi u tom pravcu. I mlade kolege koje gledam sa vaše akademije mi se jako sviđaju, veoma su dobri profesori i mislim da je jako dobra škola na Cetinju. To mislim odavno, jer sam prošla i sa prvom generacijom mnogo stvari. Kako razmišljaju, tretiraju tekst, govore – u tome su neprikosnoveni. Međutim, kada je u pitanju film i televizija, akademija bi trebalo da se otvori i da jednom ili dva puta nedjeljno postoje ta predavanja.
Uspijeva li posebnost sada da dođe do izražaja u moru sadržaja?
Kvalitet uvijek ima šansu. Našim scenaristima se ne daje veliki prostor i vrijeme da pišu, ali su se sada tako izvještili. Ljudi čije mišljenje cijenim su mi rekli da se sprema nekoliko serija po odlicnim scenarijima. Dobre stvari ove trenutne hiperprodukcije su to što se pojavilo se mnogo žanrova, mladi ljudi su dobili šansu, neki su zablistali u svojim 30-tim, 40-tim. U tom smislu je super. Ono što nije dobro je zasićenje. Kod publike možda ne toliko, ali među kolegama da, ne stižemo sve da gledamo. Međutim, kada se u našim krugovima pročuje da je nešto jako dobro to se ne može izignorisati.
Kako gledate na umjetnost u egzistencijalnom, reflektivnom i suštinskom smislu?
Uvijek to zavisi i od potrebe, reditelja, pogleda. Neki reditelji se bave političkim, dnevno-aktuelnim temama, stavljaju ih u taj kontekst. Meni lično više prijaju predstave koje se bave odnosima, ljudima. Šta je to u čovjeku što ga stalno muči, mene radi to pozorište kada vidim ljude, život, žar.
