Kao i svake godine kad se bliži datum dodjele neke državne nagrade mnogo je onih koji smatraju da im nagrada pripada. Da su Bogom dani da napišu, a zatim na lovorikama i pročitaju svoj pobjednički govor na upriličenoj svečanosti. Mnogo je onih koji žive svoju izmaštanu stvarnost, svoj paralelni univerzum, lišeni svijesti o sebi i onome što su učinili da bi tu nagradu zaslužili. Svakako da su tu i oni koji je zaslužuju. Uskoro će biti poznata imena dobitnika Trinaestojulske nagrade. Najvišeg državnog priznanja. Među kandidatima za nagradu je i Andrej Nikolaidis, pisac i kolumnista. Zašto Mira Furlan pitao se Nikolaidis u svojoj ranoj prozi, objavljenoj 1997. Zašto Andrej Nikolaidis, pitam i vas i sebe, 25 godina kasnije. Razloga je mnogo, a prostora za obrazlaganje, ovom prilikom, nedovoljno. A i nijesam član žirija te moji razlozi ne moraju zadovoljavati formu, no i inače sam skloniji suštini. 2021. iz štampe je izišla Andrejeva knjiga eseja Hronika propasti. Izuzetna zbirka eseja o kojoj su, bolje nego što bih ja to učinio (zato neću ni pokušati), pisali Viktor Ivančić i Aleksandar Radoman. I ta je knjiga kandidat za nagradu o kojoj je riječ. Međutim, na pitanje zašto Andrej Nikolaidis ne može se odgovoriti samo jednom njegovom knjigom.
Andrej Nikolaidis je već dvije decenije jedan od najznačajnijih pisaca i kolumnista regiona. Takođe, Andrej je i dio one generacije koja je, kako kažu, učinila prevrat na crnogorskoj književnoj sceni. Ako mene pitate odgovoriću vam sasvim iskreno: Nije tu bilo nekog naročitog prevrata, prosto: pojavila se grupa mladih, obrazovanih i nacionalizmom nekontaminiranih ljudi, koji su svoje literarne uzore umjesto u kosovskom ciklusu, tražili u evropskoj i svjetskoj književnosti. Što bi u svakoj civilizaciji bilo potpuno prirodno, ali u toj i takvoj Crnoj Gori, to jeste bilo čudo. A onda su umjesto guslanja i pojanja uz manastirska ognjišta počeli pisati književnost. A prije nego su počeli pisati, već uveliko su čitali. Jer, ono si što čitaš. Prvo si čitač, pa tek onda pisac. Drugi bez prvog nije moguć. Za razliku od mnogih iz takozvane nove generacije crnogorskih pisaca, Andrej Nikolaidis nikad nije razočarao. Ni kad je valjalo pisati, ni kad je valjalo govoriti. Potonje dvije godine crnogorske stvarnosti to i potvrđuju. Mada, to smo i očekivali. Andrej nije iznevjerio naša očekivanja.
Kada je 2008. osuđen zbog napisane istine o Nemanji Kusturici i njegovom šegrtovanju kod Slobodana Miloševića, bilo je jasno da ga nije strah i da neće odustati. Odustati od čega? Pa recimo od govora. Od onog od čega je većina iz njegove generacije odustala. Ili su svoj govor ustupili neprijateljima Crne Gore. Od govora nije odustao ni na Cetinju, 2021. Kada je jasno označio zlo, ali i one koji su zlu dozvolili da metastazira i razori Crnu Goru. Nakon što je uperio prst i u jedne i u druge, i jedni i drugi su uperili prst u njega. Dogodilo se jedinstvo naizgled suprotstavljenih strana. Piscu je zamjereno, piscu je vrlo zamjereno. Jer, pobogu, kakvu to slobodu govora jedan pisac sebi dozvoljava?! No, bio bi uzaludan napor takvima objasniti slobodu. Govora, pokreta, izbora i svega ostalog.
Zašto Andrej? Ako mene pitate zbog svega što je napisao, i zbog svega što je izgovorio. Zbog toga što neumorno i bez straha upozorava na opasnosti koje prijete “njegovim narodima”, Bosancima i Crnogorcima, koje je sam uporedio s Kurdima i Palestincima (V. Ivančić), čiji se nestanak vječno priželjkuje. Zato što za razliku od salonskih i lažnih ljevičara, angažovanih da zamagle stvarnost, nikada nije pokazao razumijevanje za agresora, uvijek bivajući na strani žrtve. Bez kompromisa i bez Ali. Zašto Andrej? Zato što je zakleti antifašista.
Eto zašto i Trinaesti jul i zašto Andrej Nikolaidis.
