Posljednji događaj književnog segmenta Barskog ljetopisa bila je prva crnogorska promocija romana „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“ Faruka Šehića, jednog od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih bosanskohercegovačkih autora. Knjiga je publici predstavljena sinoć u Narodnoj biblioteci i čitaonici „Ivo Vučković“.
Moderatorka večeri, književna kritičarka i selektorka književnog segmenta Ljetopisa, Dragana Erjavšek ističe da je nova Šehićeva knjiga hibridni roman, roman lavirint, kako ga je nazvao književni kritičar Denis Derk.
„Ovo je književni vrtlog u kojem se snalazi kako ko umije, u koji ulazimo nespremni, izlazimo još nespremniji, ali bogatiji za tuđa iskustva koja se poklapaju sa našim, za gomilu omaža, nešto muzike koju smo, možda, donekle, i zaboravili i za gorčinu koju smo prepoznali kao svoju, iako joj je autor obukao svečano ruho”, navela je Erjavšek.
Kako je dodale, ovo je roman o ruševinama, bukvalno i metaforički, o novom rađanju koje u ovom slučaju nije isključivo iz pepela nego i iz vode, roman o obnavljanjima, o nastavljanju i pomalo o ljubavi.
Šehić je naglasio da je zadovoljan novom knjigom, ali da često razmišlja kako će djelovati pojedinačno na čitaoce. Puno je, kaže, stvari u toj knjizi – puno tema, motiva zaključaka, pitanja, likova, toponima.
„Problem sa pisanjem romana je u tome što se može beskrajno pisati. Ali jednom moraš stati, a bitno je imati osjećaj kad treba stati. Sa poezijom je drugačije. To je mala forma, izbrusiš dijamant i ne možeš dalje, dok je proza ogromno bojno polje“, kazao je Šehić.
Iako je u priči koristio svoja i ratna iskustva drugih ljudi, sve je umotano u naučnu fantastiku.
„Problem sa ratom i sa tragedijom je u tome što se oni ulivaju čak i u one koji smatraju da ih to ne zanima. Negativne stvari devedesetih su nastale kao posljedica nesuočavanja s prošlošću nakon Drugog svjetskog rata i kao posljedica nerazjašnjavanja mnogih tragedija. Bitno je suočavati se sa prošlošću, bez obzira na to koliko ona bila teška“, smatra Šehić.
On se osvrnuo i na činjenicu da u djelu ne imenuje grad koji pominje, želeći da dobije „univerzalni šmek“, već ga samo piše velikim slovom.
„To je plod fikcije. Taj grad nije nikad postojao, već sam ga ja sastavio od Sarajeva, Mostara, Gornjeg Vakufa, Bosanske Krupe... mjesta u kojima sam bio, ali i nekih drugih koje sam vidio kroz filmove ili neku drugu umjetnost i koji su se ulili u mene. Taj grad moja junakinja Sinemon zove Orvel, po mom omiljenom književniku, jer je to pisac vizionar čija djela dan-danas čitamo. Taj Grad je ni mrtvo ni živo biće, kao što je i rat biće, ali ga ne gledam iz ljudske perspektive“, pojašnjava Šehić.
On je objasnio i zbog čega romantizuje i glorifikuje ruševine. Govorio je o ruševinama u BiH ali i šire, o ljudima koji preživljavaju na tim ruševinama, koji su saživljeni sa srušenim svijetom.
„Naišao sam na roman ruske teoretičarke Svetlane Boym „Ruinophilia: Appreciation for Ruins“ , momentalno sam se zaljubio u taj esej i uvidio da je to nešto što postoji u meni ali što još nisam artikulisao. Boym smatra da je ruinofilija (ljubav prema ruševinama) nostalgija za vremenima i prostorima koji nisu postojali. Zvuči čudno ali sam shvatio da ja to volim. Prazni, napušteni gradovi, ispražnjeni od ljudi, imaju u sebi neku draž. Ko želi da razvije svoju intimu, mora biti sam“, smatra Šehić.
Dodaje da je kao učesnik rata u Bosni volio da šeta gradom nezavisno od toga da li padaju granate ili ne, osjećajući veliku bliskost sa kućama koje su napuštene, razgolićene, a prije rata su bile nedodirljive.
„To su bili postapokaliptični pejzaži i zato je i ova knjiga postapokaliptična. S obzirom na to da se rat stalno obnavljao, ona je uvijek u nekom grču, u svijetu koji se rastvara, u ruševinama. A taj Grad o kojem sam pričao, u potpunosti se obnovio fizički, ali nikad neće biti onakav kakav je bio prije rata, jer nema ljudi koji su tu živjeli, a nemoguće je vratiti ih“, istakao je Šehić.
Pisanje romana „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“ započeto je, ističe, na Cetinju.
„Dobar dio knjige napisan je u kući gazde Peja, gdje sam bio na rezidenciji. Išlo mi je veoma dobro uz kafu i šampitu u Gradskoj kafani i tačno se sjećam koje sam djelove tamo pisao“, kazao je Šehić.
Podsjetio je da knjiga ima jedanaest krajeva te da se čitaocu ostavlja mogućnost da bira svoj kraj.
„Mnogi od tih krajeva, u stvari, nisu krajevi. S obzirom na to da se radi o kompleksnom romanu, želja mi je bila da se dobije osjećaj epskog trajanja“, pojasnio je zaključujući da ga ne čini srećnim činjenica da se, i pored toga što ima veoma uspješne romane, niko nije sjetio da napravi pozorišnu predstavu na osnovu nekog od njih. „Upravo ova najnovija knjiga mogla bi biti prenešena na scenu“, smatra Faruk Šehić.
Odlomke iz romana nadahnuto je čitala Nikoleta Dabanović.
Književnik i novinar Faruk Šehić rođen je 1970. godine u Bihaću, a odrastao u Bosanskoj Krupi. Studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu do izbijanja rata u BiH u kojem je bio aktivni borac Petog korpusa Armije Republike BiH 1992-1995. kada je teško ranjen. Posle rata se okrenuo književnosti.
Njegova zbirka kratkih priča „Pod pritiskom“ osvojila je nagradu „Zoro Verlag“. Dobitnik je nagrade Evropske unije za literaturu za „Knjigu o Uni“, kao i nagrade „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen u bivšoj Jugoslaviji. Takođe, dobitnik je XXXI Premio Letterario Camaiore Francesco Belluomini (Premio Internazionale 2019) za odabrane pjesme „Ritorno alla natura“ kao najmlađi laureat do sada.
Njegova najnovija knjiga poezije je zbirka „Moje rijeke“, za koju je dobio nagradu „Risto Ratković“ i godišnju nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.
