Da je Aleksa Bečić čovjek harizme i intelekta, Demokratska Crna Gora bi zaista bila sekta. Ako se i ovlaš pozabavimo pitanjem sekti, lako ćemo zaključiti da su, u istoriji, na njihovom čelu mahom bili ljudi koji su zahvaljujući sposobnosti manipulacije i sugestije oblikovali umove svojih sljedbenika. Jedino što se može vezati za Aleksu Bečića je vještina manipulacije ne naročito mudrim poklonicima. Najčešća ciljna grupa jedne sekte su mladi ljudi, pa je tako i u ovom slučaju.
Nad njima se sistematski vrši indoktrinacija ideologijom bezličnosti i demagoško-populističkim bravurama na kojima bi pozaviđela i poslanica Ure Božena Jelušić, koja ne želi biti, kako reče, pontonski most za povratak bivše vlasti, ali nema nikakav problem da bude grandiozan most preko kojeg su prešli i preko kojeg će preći horde velikosrpskih jurišnika. Budući da Cr(k)veni Kmeri (kako ih je Milivoj Bešlin precizno označio) ne ispunjavaju baš sve uslove koje zahtijeva jedna uspješna sekta (mudar lider na jasnim ideološkim pozicijama), ova bestijalna kamarila tek na sektu liči. Oponašajući ustrojstvo sekte, nekadašnji posilni SNP-ovih prvaka, oko sebe, kao vrhovnog božanstva sekte, okupio je članstvo uniformisano u crvene kravate i jednoobrazna odijela. Valjda se oblače u istom butiku. Članstvo koje bespogovorno izvršava naloge centrale. Do smrti odani vođi, lišeni skrupula i sopstvenog mišljenja, vazda naredni da na vođin mig kidišu na svakog ko se usudi da u vođine laži dira, članovi na početku svoga puta moraju proći izvjesnu inicijaciju. Recimo: Snimiti privatni razgovor novinarke Javnog servisa, a potom ga objaviti na društvenoj mreži.
U slučaju da neko zatraži odgovornost za učinjeno krivično djelo, oni će bez pogovora prihvatiti odgovornost i grijeh svoga oca (Alekse bez Lica) preuzeti na svoja pleća. Uz podrazumijevani zavjet ćutanja. Nedavno je meta partijskih kerbera bio srpski istoričar Milivoj Bešlin, danas je to crnogorska novinarka Tamara Nikčević. Śutra to može biti bilo ko od nas. Jasno je da su kerberi trenirani da nasrću na sve što je u sukobu s ideologijom kojoj revnosno služe. Naizgled ideologijom bez ideologije, suštinski – ideologijom razora Crne Gore. Ideologijom sluganstva srpskim popovima. I Milivoj Bešlin i Tamara Nikčević imaju jedan istovjetan grijeh – istinom su razobličili laži staljinističke organizacije Alekse Bečića. A da Demokrate i Crnu Goru nastoje urediti po ugledu na Staljinov SSSR pokazuje svaki njihov potez. Od javnih saopštenja, stigmatizacije i crtanja mete svima onima koji se drznu reći istinu o njima, do kršenja zakonitosti, uprošćavanja dogme koju niko ne smije preispitivati, centralizma, i tako sve do kulta ličnosti. Da su sasvim blizu ostvarenju svoga nauma da od Crne Gore načine Staljinov Sovjetski Savez uvjeravamo se iz dana u dan. Negdašnji fan-klub Slobodana Miloševića od 30. avgusta kreira ambijent u kojem je dozvoljeno jednom Draganu Bursaću prijetiti metkom u čelo, a Darku Šukoviću kidnapovanjem i višesatnim mučenjem. Danas u Crnoj Gori svaka baraba može ugroziti život jednog novinara, a da za to ne snosi bilo kakve posljedice. Međutim, ako ste novinar režima, onda možete oteti crnogorsku zastavu, fizički nasrnuti na onoga kojem ste prethodno oteli zastavu, i na koncu vi ćete biti žrtva. Cijenim da je to ona sloboda koju su nam obećavali. Vaistinu, sloboda je tu. Svi psi režima su slobodni da prijete. Da li ćemo čekati da počnu i da grizu ili ćemo ih sami vakcinisati protiv bjesnila?
A koji je to politički program najveće laži u istoriji crnogorskog parlamentarizma?
Aleksa Bečić je po sopstvenom priznanju čovjek bez jezika, nacije i ideologije. Jedina ideologija Cr(k)venih Kmera je vlast i jedno mišljenje. Svako drugo mišljenje će biti snimljeno, prokazano i osuđeno. Ako živite u uvjerenju da je gorući problem crnogorske stvarnosti premijer čija srceparajuća obraćanja svome narodu (čitaj litijanerima) neodoljivo podśećaju na monologe Fjodorovog starca Zosime (doduše lišenog mudrosti), grdno ste se prevarili. Od veselog, nacirkanog premijera daleko su opasniji recidivi nacionalističkih partija koji poput Jevrema Brkovića, koji je u sabranim djelima etnički čistio svoje rane knjige od srpstva, danas pokušavaju očistiti svoje biografije i političku prošlost dezinfikovati infantilnim pričama o boljoj budućnosti. Budućnosti pomirenja i bez podjela. Zar ima nečeg spornog u težnji aktuelnih vladara da se konačno pomire četnici i partizani? Fašisti i antifašisti? Ubice i žrtve? Svako dobronamjeran će prigrliti takvu budućnost. Budućnost u kojoj nema mjesta za one koji odbacuju dogme. Budućnost ozvučenih soba, studija, javnih toaleta. Budućnost u kojoj će biti prokazani svi oni koji umjesto kravate nose, recimo, leptir mašnu. Oni koji kada im neko pokuca na vrata Boga mole da su s druge strane praga Jehovini svjedoci, a ne hipnotisani mladići i đevojke u bijelim košuljama i crvenim kravatama. Jer, i Kula Stražara je izuzetno štivo u odnosu na pamflete Crvene sekte.
