Originalan, neposredan i svoj - tako bi se ukratko mogao opisati crnogorski slikar Branislav Bane Sekulić. To su glavne osobenosti i njegove retrospektivne izložbe, koja se može pogledati do kraja januara u Dvorcu Petrovića. Obuhvata radove koji predstavljaju zaokruženu misaonu cjelinu njegovog višedecenijskog stvaralačkog opusa.
Pregršt osebujnih detalja na njegovim platnima, među kojima su mrtve prirode, enterijeri, eksterijeri, Mediteran… predstavljaju nepobitan dokaz o tome koliko je njegova umjetnost posebna.
Sa Sekulićem smo se sreli upravo u Dvorcu Petrovića. Dok je sa kustoskinjom izložbe Majom Dedić obilazio postavku, nije krio zadovoljstvo.
- Kada se pogleda ovih 50 slika, to je jedan čitav život. Čitavi život je u ovih nekoliko soba - kazao nam je Sekulić.
Kroz izložbu se može pratiti Sekulićev razvojni put, još od najranijih radova, nastalih na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti, pa sve do danas. Pitamo ga koja mu je omiljena slika. Ne može da izdvoji jednu, jer ne voli da ima omiljene slike. Ipak, pokazuje nam rad ,,Fjaka“, koji je nastao 2007. godine.
- Znate li šta je fjaka? Fjaka je kada se neko prejede i uhvati ga ono mrtvilo - nije ni za šta, a lijepo mu je. Prvo sam ovu sliku nazvao „Jestivi pejzaž“ - tu su neki okrajci od pice, kiflice, razna jela, ali je ona napravljena kao apstraktni pejzaž.
Draga mi jer sam uživao dok sam je slikao. Rijetko uživam dok slikam. Na ovoj slici sam uspio da postignem ono što sam htio - rekao je Sekulić.
Odvodi nas i do slike ,,Tajna“ iz 1988. godine i jedne slike iz ciklusa ,,Mediteran“, koja je sada prvi put izložena pred publikom.
Dok smo se dogovarali gdje ćemo da započnemo intervju, Sekulić je predložio da to ipak bude u centralnoj prostoriji Dvorca, gdje su izloženi radovi nastali na postdiplomskim studijama koji su mu jako važni, a kritičari ih smatraju njegovim najboljim.
S obzirom na to da je riječ o retrospektivi, kakav je osjećaj kada na jednom mjestu sagledate stvaralački opus od samih početaka do danas?
SEKULIĆ: Vidim da sam pravio promjene svakih deset godina. Vrlo malo slikara pravi tako neke, možda i drastične promjene, kao što je to slučaj kod mene. Kada smo postavili izložbu, uvidio sam da se sve nastavlja jedno na drugo. Upravo se nalazimo u centralnoj prostoriji gdje su moji rani radovi, studentski, za koje mnogi smatraju da su moja najbolja djela. Još slikam aktivno, možda čak ove godine više nego prethodnih. Kažu da sa godinama opada kreativnost kod umjetnika.
Je li to tačno?
SEKULIĆ: Zahvaljujući tome što sam se stalno mijenjao, održavao sam tu kreativnost - kada mi nešto polako dosadi, nesvjesno prelazim na druge teme. Tek sad na ovoj izložbi i u monografiji, koja će biti promovisana 16. januara, vidim čitav opus. Umjetnik nikad nije zadovoljan, ali ne mogu ni da sam nezadovoljan. Mislim da sam napravio dosta dobrih slika.
Kada se sad, posmatrajući ove radove, osvrnete unazad, da li biste nešto promijenili?
SEKULIĆ: Da se mogu vratiti unazad, više bih radio. Ništa drugo. Neću da ulazim u to da li bi bilo bolje ili lošije, možda bih ušao u neki manir. Mnogi slikari uđu u manir, pa počnu da proizvode slike. Nikad nijesam bio za proizvodnju slika, nego za kreaciju koju mogu da ispoljim preko slikarskog platna. To je klasičan način izražavanja, to sam studirao i u tome sam. Nijesam moderan umjetnik, kao što kaže moj prijatelj Ratko Odalović: „Ne bih ni volio da sam moderan“.
Nijeste izlagali u Podgorici od 2015. godine, još od izložbe u galeriji ,,Centar“. Zbog čega?
SEKULIĆ: Od tada sam možda malo manje radio i nijesam imao dovoljan broj novih slika da bih napravio još jednu izložbu. Pravo da Vam kažem, nije mi se više ni izlagalo. Da me nijesu pozvali za ovu izložbu, ne vjerujem da bih možda više ikad i izlagao.
Zašto to kažete?
SEKULIĆ: Zato što godinama likovni život u Crnoj Gori sve više pada, stagnira, neprimjetan je, nema interesovanja medija za likovne umjetnike. Nema uopšte interesovanja za kulturu, politika je sve pojela. Malo je ljudi koji kupuju slike. Mi stariji nekako i preživljavamo i možemo da se nosimo sa time, ali mlađim slikarima je teško. Napraviti izložbu je veliki proces - prvo rada na slikama, pa organizacije, troškova… Kad se otvori izložba, dođe mali broj ljudi, mediji dođu ili ne dođu, nema kritičara da pišu za novine. Prepušteni smo sami sebi. Umjetnik se onda zapita da li ima smisla da toliko ulaže u izložbu koja ništa ne znači, prođe, zaboravi se. Dobro, nije baš toliko tragično, ali je blizu. No, ne treba klonuti duhom, treba se boriti.
Kažu da umjetnici predstavljaju poseban svijet i da su još od malih nogu predodređeni za drugačiji i umnogome neobičniji razvojni put. Da li je ovo bio slučaj i kod Vas?
SEKULIĆ: U svijet umjetnosti sam ušao slučajno. U drugom razredu gimnazije počeo sam da se interesujem za umjetnost. Prvi crtež sam napravio 1968. godine. To je portret oca iz profila. Taj rad je bio toliko dobar da je zaslužio da se nađe i u monografiji. Dobro se drži! Kada sam odlučio da upišem Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, imao sam odobrenje, ali i zadovoljstvo roditelja što sam izabrao time da se bavim i što imam talenta za taj posao. Otac mi je bio profesor engleskog jezika na univerzitetu i bavio se pisanjem. To je sve išlo kako treba.
Završili ste slikarski odsijek Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, a zatim magistrirali 1980. godine na istom fakultetu. Vaša želja je bila da nakon studija idete u inostranstvo, a namjeravali ste da prije odlaska jedno vrijeme živite i radite u Beogradu. Šta Vas je ipak dovelo u Crnu Goru?
SEKULIĆ: To je sticaj životnih okolnosti. Kada sam završio akademiju, mislio sam prvo da ostanem u Beogradu, imao sam neke naznake da bih mogao da budem primljen za asistenta. Naravno, nijesam želio samo zbog toga da ostanem, već i zbog toga što je Beograd tada bio centar u kulturi. Majka mi je bila Njemica i tamo sam imao babu i djeda. Oni su me zvali da dođem tamo i nastavim karijeru.
U svom tom premišljanju izabrao sam Podgoricu. Nije mi krivo! Da se mogu vratiti, opet bih izabrao Podgoricu. Volim Crnu Goru i milo mi je što sam ovdje došao. Način života, priroda, opuštenost, ljepota - presudno su uticali na mene da izaberem Crnu Goru.
Upravo se Vaš dolazak u Crnu Goru poklapa sa vremenom (od 1981. do 1984. godine) kada ste radili kao urednik likovnog programa u Domu omladine ,,Budo Tomović“, gdje ste vodili galeriju i osnovali Školu likovnog vaspitanja.
SEKULIĆ: Zbog KIC-a sam se i vratio. Dok sam bio u Beogradu, otac me je zvao da mi kaže da se renovirao tadašnji Dom omladine ,,Budo Tomović“ i da su me zvali da budem urednik likovnog programa. Rekao sam: ,,Hajde, zašto da ne!“ Tada sam se i oženio. Poslije dvije godine su me primili na Kulturološki fakultet za asistenta. Tako sam ostao u prosvjeti, Kulturološki je prerastao u Fakultet likovnih umjetnosti. U penziju sam otišao prije tri, četiri godine. Prošao život dok trepneš.
Upravo se nalazimo u prostoriji u kojoj su Vaši rani radovi u kojima se bavite kritikom potrošačkog društva. Na koji način prikazujete potrošački mentalitet savremenog čovjeka?
SEKULIĆ: To su slike koje su nastale na postdiplomskim studijama. To je sve samo po sebi došlo. Moguće da je uticalo to što sam svakog ljeta išao kod babe i djeda u Njemačku - tamo je bilo puno šarenila, robnih kuća i razih butika. Ostalo mi je to negdje u glavi, to se malo ,,promućkalo“ i nastale su ove slike. To nijesu tipične slike kritike potrošačkog društva. Ima nečega što me kasnije uvijek pratilo - nekog magičnog realizma. Mnogi kritičari kažu da to nije tipično slikarstvo pop-arta, tako sam ga i nazvao post pop-art. Na ovoj izložbi sam upravo te radove smjestio u glavnu prostoriju, ne zato što mislim da su mi to najbolja djela koja sam napravio, ali najviše su uticala na moj kasniji rad, koji je dosta drugačiji od ovoga.
S obzirom na to da u ovim radovima koristite simboliku pop-arta, kako gledate na ocjene istoričara umjetnosti da ste upravo Vi pionir pop-arta u crnogorskoj istoriji umjetnosti 20. vijeka?
SEKULIĆ: Drago mi je. Mladen Lompar je jednom napisao da sam ja „prvi urbani slikar u Crnoj Gori“. U ovo vrijeme urbano ništa ne znači, svi smo mi urbani. Ali, sedamdesetih godina neko je slušao izvornu, narodnu muziku, šlagere, a tad je počinjao i rok. Ja sam slušao rok. Onda je, u tom smislu, to bila razlika. Kada sam bio na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, nas nekoliko smo slušali rok. Tada sam i nabavio neke albume od grupe Led Zepelin i dobio sam nadimak Zepelin. I danas me neko tako zove, što mi je drago.
Dugo već istrajavete u ciklusu koji bi se mogao okarakterisati kao ,,Mediteran“, a čine ga vizuelne predstave o mediteranskom predjelu i crnogorskom pejzažu. Da li ste, kad ste počeli da radite te slike, znali koja mjesta ćete slikati?
SEKULIĆ: Davao sam nazive tim slikama ,,Vranjina“, ,,Muo“, ,,Gospa od Škrpjela“… Imao sam u glavi sliku nečega što me podsjeća, recimo, na Vranjinu. Imao sam nekoliko slika na tu temu - ispred Vranjine, Vranjina gledano od kuća ka onom nasipu i obrnuto. Imao sam ciklus slika vezanih za Bokokotorski zaliv. Ali, te slike nijesu nastajale tako što sam išao da gledam taj predio i onda ga slikao. To su dosta apstraktne slike. Ako bi se reklo da sam slikao prirodu - tu postoji i nebo i brdo, ali postoji mnogo detalja koji kao da su iz neke magije izašli.
Sjećate li se prvih slika?
SEKULIĆ: Prve slike su mi iz 1974/75. godine. Tu smo i počeli da slikamo. Prve dvije godine na akademiji uglavnom crtamo, a na trećoj godini počinje da se slika. U postavci je nekoliko slika koje sam, kada sam studirao, bacio. To je moj prijatelj, slikar Nikica Raičević, sve pokupio i ponio kući. Prije nekoliko godina mi ih je pokazao. Neke od tih slika su izložene ovdje. Mnogi kažu da su neke od njih među mojim najboljim. Pogledajte ovu sliku, ona je jedna od njih.
Zašto ste je bacili?
SEKULIĆ: Nije mi se sviđala. To je kombinacija kolaž-tempera. Sad mi je drago što je tu.
Da li Vam se danas desi da bacite neku sliku?
SEKULIĆ: Ne. Odavno već, kada počnem neku sliku, insistiram da radim sve dok nijesam zadovoljan njome. Ako nijesam zadovoljan, ona nikad neće biti izložena. Insistiram da završim sliku koju počnem jer me ,,provocira“. Ne volim poraz, a poraz je kad ne bih mogao da je završim. Kada je završim, ona mora da je dobra, toliko dobra da mogu da je izložim, da se nekom drugom svidi. Ne mora meni da se svidi - nijesam jedan od onih umjetnika da mi se sviđaju moje slike. Nemam taj odnos prema njima, samo jesu li dobre ili nijesu dobre. Dok slikam, nemam osjećaj zadovoljstva. Sam čin slikanja nije nešto u čemu se uživa. To je mukotrpan posao i čovjek se mnogo iscrpi dok napravi nešto za što bi se moglo reći da je dobro. Zadovoljan sam kad završim sliku i ako vidim da je dobra.
A kada završite, šta onda? Kakav je Vaš odnos prema tom djelu?
SEKULIĆ:Kad završim djelo, ono kao da više ne pripada meni. Više volim da je kod drugih nego kod mene. Zato sad nemam nijednu sliku u mom vlasništvu.
Kako to?
SEKULIĆ: Imam kod djece nešto, ali ja nemam nijednu sliku u svom vlasništvu. Desetak slika završavam. One su moje dok su kod mene. Ali, moje su i kad nijesu kod mene jer sam ih ja napravio. Bolje je da su u nekim institucijama, naročito ako je muzej u pitanju, gdje su izložene, pa mogu da se vide. Ako bi bile zaključane kod mene u ateljeu, kao da ne bi postojale. Ima mnogo slikara kojima je žao da prodaju neku sliku jer im je draga. Nemam takav odnos prema slikama. Kada se završe, neka idu.
Vi onda nijeste jedan od onih stvaralaca koji svoja najvrednija djela ,,ljubomorno“ čuvaju za sebe i svoje potomstvo?
Ne. Možda je trebalo da napravim izbor tih boljih slika, ne da bi ih ja imao, već da bih ih ostavio djeci. To mi je jedino krivo. Ali, još sam vitalan i sada ću malo da mislim i na njih i da odvajam bolje slike. Ipak i oni zaslužuju nešto da imaju, a ne samo ljubitelji mojih slika.
Dosta umjetnika ode zato što mora
Dugo godina ste predavali na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Studentima ste govorili da ,,ako svi koji su daroviti pođu iz zemlje, ona neće moći potpuno da se ostvari na kulturnom planu“. Je li se taj Vaš stav promijenio danas?
SEKULIĆ: Mislim da sam često i griješio, trebalo je možda da ih savjetujem da idu iz Crne Gore jer će u drugim sredinama moći bolje da se snađu i imaju više šanse da naprave karijeru. Sad je o tome besmisleno govoriti. Idu svi koji mogu da idu. Ako ovdje ne možeš da živiš od svog posla, onda ideš u drugu sredinu koja će ti pružiti te mogućnosti. Nije to tako samo u Crnoj Gori, tako je na cijelom Balkanu. Svi kažu da se ostane ovdje, ali treba stvoriti uslove da bi ljudi mogli ovdje da žive normalno od svog posla. Odavde dosta umjetnika ode zato što mora.
Ako se ipak odluče da ostanu u Crnoj Gori, u kakvom ambijentu će graditi karijere?
SEKULIĆ: U dosta teškom. Kažu da se možda najveća umjetnost stvorila iz lošeg života umjetnika. Nije, oni su loše živjeli zbog toga što nijesu mogli da žive bolje. Neće niko namjerno da živi loše - niko neće da živi na ulici ako može da živi u stanu, niko neće da slika najlošijim bojama, nego najboljim ako može. Dobro, ima izuzetaka. Neću da pominjem Uroša Toškovića, on je posebna ličnost.
Nije to primjer da bi se njime reklo: „E, tako treba ili ne treba“. Svaki čovjek je sam za sebe. Inače su umjetnici malo čudni ljudi, koji imaju čudne poglede na način života i svijet. I bez uslova može da se napravi vrhunsko djelo. Ali, siguran sam da bi, da ima više uslova, likovni život u Crnoj Gori cvjetao. Cvjeta on i danas, ali ne u onolikoj mjeri kako bi to trebalo.
