“Četvrto veče, za turističku Novu godinu, vidio sam da su mnogi vaši radnici bili sa nama. Vidim da su oduševljeni. Hvala im na podršci koju mi pružaju tokom svih ovih godina mog stvaralaštva. Zbog takvih ljudi mi i postojimo, da podijelimo radost i da prenesemo svu ljepotu narodne muzike i muzike uopšte na naše slušaoce”, kazao je Serhatlić.
Muzičari su, kaže, najpogođeniji pandemijom jer im nije bilo dozvoljeno da rade.
“Sve dođe na svoje. Drago mi je što smo ove godine mogli, sve moje kolege i ja, da provedemo sa ljudima koji vole to što mi radimo”, kazao je Serhatlić.
Postao je član ansambla KIC-a “Budo Tomović” 1964. godine, u sklopu programa za škole u Domu omladine.
“Došao sam sa svojim odjeljenjem iz škole ‘Branko Božović’. Pitali su ko bi volio iz publike da otpjeva jednu pjesmu. Drugari i drugarice iz odjeljenja su me natjerali i od tada sam postao član ansambla i narodnog orkestra ‘Budo Tomović’ “, prisjeća se Serhatlić.
Posle završene osnovne i srednje škole 1974. i 1975. radio je u ansamblu Kanjoš iz Budve gdje je bio šef orkestra.
“Sjećam se, Mile Janković i Purko Aleksić, koji je bio šef Narodnog orkestra, rekli su mi da sam uvijek bio njihov član i pitali su me da li bih se vratio. Ja sam to sa zadovoljstvom prihvatio”, priča Serhatlić.
Prije tog perioda, u Narodnom orkestru su bili Pero Fatić, Mujko Lončarević, Toni Ferdinandi, Savo Radusinović.
“Sjećam se tih pjevača koji su tada tek utirali put svoje slave. Nažalost, mnogi od njih nisu među živima. Volim da ih se sjetim jer da nije njih bilo, ne bi se ni mi bavili ovim poslom”, kazao je Serhatlić.
Voli da se sjeti, dodaje, i Bora Tamičića koji je tada u Domu omladine vodio omladinski hor “Dom omladine Budo Tomović”, kao i ljudi koji su bili u dramskom studiju, zatim pisaca, slikara. Naveo je da je tada u Domu omladine bilo i Predsjedništvo omladine, Mihaila Banovića, Miška Vukovića.
“Sve su to ljudi koji su prošli kroz Dom omladine. To su svjetska imena”, ističe Serhatlić.
Punih 57 godina je u Domu omladine što mu je omogućilo da, kako kaže, upija svaki ton koji je pjevala Ksenija Cicvarić, Sule Jakupović, Mileva Perković zatim Ljubomir Đurović, Nikola Niković, Bato Radulović, Drina Ćupić Kurtagić, Zoran Kalezić na čijoj je komerativnu sjednicu upravo bio.
“Mnogo mi je težak dan. Rekao sam da smo svi na toj sceni Dom omladine počeli. Nažalost, taj život brzo prođe, kotrlja se što bi rekao moj dragi pokojni kolega Zoran Kalezić. Kotrlja se život ali ostavio je itekako nešto po čemu će ga ljudi pamtiti za sva vremena. Ne samo on, nego svi ljudi koje sam naveo”, smatra Serhatlić.
Navodi Božidara Ivaniševića, Hadžiju Nezirovića i Ablaha Abdovića, koji je, kaže stvorio sve ansamble u Crnoj Gori, kao pionire i preteča svega onoga što danas imamo.
“Kada se sjetim svih tih ljudi meni je srce puno. Mi smo imali za šta živjeti. Mi smo jedna familija koja je živjela za ovaj grad i koja je ovom gradu dala onoliko koliko je mogla ali čini mi se čak i više nego što smo mogli. Bili smo pravi ambasadori”, navodi Serhatlić.
Gdje god su se pojavili u tadašnjoj Jugoslaviji, kaže, bili su poznati, a bili su, dodaje, i stalni saradnici Radio televizije Crne Gore.
“Sačuvali smo tradiciju našeg grada i naše države Crne Gore. Ponosim se time i volio bih da mlađa generacija nastavi našim putem”, kazao je Serhatlić.
Naveo je da tada postojala jedna muzička škola u cijeloj Crnoj Gori, a sada postoje muzičke škole skoro u svakom gradu. Apeluje da se u srednjim muzičkim školama uvede odsjek za narodnu muziku.
“Mi smo iz muzičke škole, moja generacija i prije, oni su se vraćali Domu omladine. Ja sam tada klinac bio. Pjevao sam na festivalu Titogradsko proljeće sa jednim Zoranom Kalezićem koji je tada već kretao u profesionalne vode, i sa jednom Brankom Šćepanović”, kazao je Serhatlić.
Prisjetio se njihovih turneja, susreta svih gradova koji nose Titovo ime i navodi da su imali toliko koncerata da, kako kaže, nisu mogli da stignu. Morali su da obiđu godišnje sve fabirke, sva mjesta u Crnoj Gori, na svako otvaranje spomenika svirao je njihov orkestar i nastupao folklorni ansambal.
“Festival narodne muzike Titogradsko proljeće proizveli su velika imena jugoslovenske scene kao što je bila Merima Njegomir i sve naše koje sam već pomenuo”, kazao je Serhatlić.
“Zoran Kalezić je posle tog prvog festivala pjevao na Beogradskom proljeću i sa pjesmom ‘Zbog đevojke Crnogorke’ osvojio prvo mjesto”, prisjeća se Serhatlić.
Dječiji festival koji i danas postoji ‘Naša radost’ potekao je, kaže, iz Doma Omladine kao i dramski festival alternativne scene FIAT. Dodaje da je učestvovao u svim predstavama pokojnog Slobe kao i da je radio muziku za njih.
“To su nezaboravni dani. Ne znam gdje se to izgubilo danas. Valjda nas je vukao taj entuzijazam, dokazivanje. Sve su to ljudi koji su ostavili dio sebe u kulturnom stvaralaštvu ovoga grada. Ja se ponosim što sam bio dio te ekipe. Uvijek se radujem i uvijek pričam o tim ljudima, koliko su zadužili kulturni život našeg grada i ne bih volio da se zaborave”, kazao je Serhatlić.
Sve su, kaže, stvarali zbog njih samih a ne zbog materijalnog.
“Jedna pjesma moja, ako se poslije 40 godina sluša i ako sam ja, kada sam došao večeras u Gradsku televiziju i na vratima srijećem cure koje mi se zahvaljuju kakvu sam atmosferu za Novu godinu napravio – za to čovjek živi. Grad mi je vratio tako što mi je dodijelio nagradu 19. decembar, a predložili su me mladi ljudi, studenti ovoga grada. To je nešto što vam niko ne može platiti”, ističe Serhatlić.
Dok god se dešava da dobija aplauz na koncertu na kojem čitava sala pjeva sa njim, kako kaže, on ima za šta i za koga da stvara.
“Pođem kući da zatvorim oči i ja sam pun. Jer materijalno prođe za čas. Ono što ostaje su moji drugovi, svi moji saradnici koji su prošli kroz Narodni orkestar. Ta multietničnost je bila najveća bogatstvo našeg grada. Svi smo bili jedno i svi smo težili da što bolje zvučimo, da što bolje predstavimo naš grad i vratili mu na najbolji način”, kazao je Serhatlić.
Navodi da niko nikog nije pitao da li je crn, bijel, žut, je li zelen…
“Ja sam u penuziju otišao posle 47 godina radnog staža iz podruma. Iz podruma sam prošao čitavi svijet, iz podruma sam napisao pjesme koje će ostati da žive i poslije mene i koje će pjevati generacije i generacije. Jedan Zoran je pošao punoga srca a nas srce boli za njim i boljeće još dugo”, zaključio je Serhatlić.
