Ostalo je samo još šestoro ljudi koji umiju da se sporazumijevaju ovim zadivljujućim oblikom komunikacije, samo njima razumljivim. Skriveno duboko u jugoistočnom dijelu ostrva Evija, iznad lavirinta provalija koje se vijugaju prema Egejskom moru, maleno selo Antija izolovano je na padini planine, gdje u krugu od 40 kilometara nema ni hotela ni restorana.
Dok se penjete ka selu možda ćete začuti drevnu pjesmu sirena kako odjekuje niz planinu. To je zato što stotinama godina stanovnici Antije koriste specifičan zviždeći jezik, koji podsjeća na cvrkut ptica, za komunikaciju po udaljenim bespućima.
Poznat pod imenom sfirija, jedan je od najrjeđih i najugroženijih jezika na svijetu – misteriozni oblik komunikacije na daljinu tokom kojeg se mogu zviždati čitavi razgovori, koliko god bili složeni.
Posljednja dva milenijuma, jedini ljudi koji su mogli da interpretiraju i razumiju tajne note sfirije su pastiri i poljoprivrednici iz zaseoka na padini, od kojih je svaki ponosno prenosio strogo čuvanu tradiciju na svoju djecu. Ali u posljednjih nekoliko decenija, stanovništvo Antije se smanjilo sa 250 na 37, a kako stariji zviždači s godinama gube zube, mnogi više ne mogu da izvedu oštre note sfirije. Danas je na planeti ostalo samo šestoro ljudi koji još mogu da „govore" ovim jezikom bez riječi.
Niko ne zna tačno kako su i kada mještani počeli da za komunikaciju koriste sfiriju, koja potiče od grčke riječi "sfirizo", što znači "zvižduk".
Neki stanovnici pretpostavljaju da to potiče još od persijskih vojnika koji su utočište u planinama potražili prije otprilike dvije i po hiljade godina.
Drugi tvrde da je jezik nastao u vizantijsko doba, kao tajni način upozoravanja na opasnost od suparničkih sela i napada gusara.
Postoji čak i vjerovanje da su u drevnoj Atini zviždače iz Antije postavljali na vrhove planina kao stražare, kako bi signalizirali na opasnost od napadača.
Zanimljivo je da je moderni svijet sfiriju otkrio tek 1969. godine, kada se avion srušio u planinama iza Antije. Dok je spasilačka ekipa izlazila u potragu za nestalim pilotom, čula je kako pastiri međusobno komuniciraju i očarala ih je njihova zagonetna šifra.
Lingvisti kažu da je sfirija, u stvari, zviždeća verzija govornog grčkog, u kojoj slova i slogovi odgovaraju različitim tonovima i frekvencijama. Budući da se odzviždani zvučni talasi razlikuju od onih koje stvara govor, poruke u sfiriji mogu putovati i do 4 kilometra preko planina i dolina, što je deset puta dalje od glasa.
Sfirija nije jedini zviždeći jezik na svijetu. Pretpostavlja se da ih širom planete ima sedamdesetak, u Africi, Meksiku, Turskoj, na Kanarskim ostrvima. Poznat je npr. jezik silbo gomero na ostrvu La Gomera u sklopu Kanarskih ostrva. "Zviždači" ovog jezika toliko su ponosni na njega da se ova vještina uči kao obavezan predmet u lokalnim školama.
Sa sfirijom to nije slučaj i, prema podacima Uneska, ovaj jezik spada u najugroženije u svijetu, a na Starom kontinentu je jezik sa najvećom opasnošću od odumiranja.
Zanimljivo je da se kod upotrebe zviždećih jezika ravnopravno koriste obje hemisfere mozga, što je drugačije od standardnog jezičkog izražavanja, u kojem dominira lijeva polovina mozga.
Ipak, nade ima i za sfiriju. Mještani su pokrenuli akciju za očuvanje ovog drevnog jezika. Prije nekoliko godina posjetila ih je i ekipa američkih lingvista sa Harvarda i Jejla, koji su zabilježili jedinstvenu melodiju zvižduka ovog jezika za buduća pokolenja, o čemu je snimljen i dokumentarni film, koji je prikazan u njujorškom Metropoliten muzeju.
