Mi živimo u kulturi zaborava. A sjećamo se samo onog što nam neko naredi. Ne mislimo mnogo. Napisala bih da su sjećanja lična, ali zbilja i stvarnost me demantuju, jer su kolektivna, i kada je Crna Gora u pitanju, najčešće iz tuđe svijesti. I iz naše nesvijesti. Kod nas ne važi ni ono – mene sve rane moga roda bole, jer mi ne znamo ni ko nam je rod. Zavisi od naredbe.
Alchajmer je bolest za koju kažu da se pamte slike iz djetinjstva bolje nego nešto što se juče desilo. A ja volim da kritikujem moje, ili meni bliske, a u ovoj podjeli karata, idejno su mi bliži oni koji znaju da Crnogorci postoje. Neću opet kao papagaj, papagajke su kliješta, da je termin nacija termin koji postoji od buržoaskih revolucija, pa nadalje, i da kao takav pripada uslovno modernom dobu, elem... Crnogorci imaju pravo da postoje, i šokirana sam mojima, koji se oglašavaju statusima i ponosom, apropo određenih djela masovnih medija i distribucije - ponosni smo da Crnogorci nikada ovo nijesu radili. A silovane žene po Konavlima, rat za mir u Dubrovniku, nerazjašnjeni Štrpci, bilo je tu i crnogorskih ličnih karata. Pojedinačno znam neke iz mog grada, Nikšića. Svi prepametni počeli da misle tuđim glavama, iako po Jungu u kontekstu kolektivnog nesvjesnog, narod koji je ovdje živio, većinski nije išao mnogo dalje od glavnog grada susjedne države.
Lažem, dosta ih je išlo i u Sarajevo. Da li u kolektivno sjećanje normiramo i Radovana Karadžića, kao presedan u kojem je u Evropi pod višegodišnjom opsadom držao cijeli jedan grad. Sarajevo se zove. I u njemu pod opsadom je bilo i Srba. Da li je i Radovan Karadžić, geografski, a danas i identitetski, ako govorimo o procentima - naš. Moj nije, ali ja sam drugačija. Izbjegavam masovna saučešća i kada su moji nekoga poznavali. Sa koje god strane. Ali on je živ, i u zatvoru je. Da se poput nekog ko za potrebu teksta ima Alchajmera, prisjetim moje mladosti. U mrskim devedesetim. Jer sve iz mladosti nije ni lijepo, jer je nekulturno.
Već u domen porodično kolektivno nesvjesnog spada iskustvo sa Božićnim ustankom i zelenašima, ali svjesno sjećanje su telefonski pozivi na fiksnom telefonu i poruke da smo ustaše. Ali, kako se kaže, preživjeli smo. Imamo za jesti, a ponekad i za piti, a i putovali smo malo. Ali da li je to poenta - ako govorimo o kulturi sjećanja. Koja je suštinski i sociološki nastala nakon Drugog svjetskog rata u procesu denacifikacije Njemačke. To je jedina država koja ima spomen domove i muzeje posvećene zločinima koje su sami izvršili. Mi to nemamo. Kada kažem mi - mislim na svaku od država pojedinačno koja je nastala iz monstruoznog rata devedesetih. Ne znači da svaka nije imala ranije utemeljenje i kroz „kulturu sjećanja“.
I upravo zbog neimanja – sjećanja. Odnosno onog u kojem pamtimo selektivno, zaboravljamo da je genocid uvijek genocid. I da jedan ne opravdava drugi. Da ne postoje dobri i zli narodi, dobre i zle države, već da postoji zlo u kojem ljudi zaborave zašto su ljudi. I postanu najgori na svijetu. A jako je malo potrebno da se u ljudima probudi zlo. Zlo se probudi kada postanemo sivi. A da ne bi bili sivi, bez obzira na patriotske traktate malih vođa, pogotovo tuđih vođa, moramo njegovati kulturu sjećanja. Da se ne zaborave žrtve, ali još više da naši potomci nikada ne ponove iste postupke, pojedinačne zločine i masovna ubijanja onih koji su zbog nas žrtvovani. Jer i dok ćutimo, djelujemo. A ćutanje je često zločin.
Ćutanjem ne prihvatamo odgovornost, a kada ljudski životi postanu brojevi, život kao takav je besmislen. Sve je u rangu statistike. A kada postanemo statistika i procenat, zaboravljamo sve ono što nas čini ljudima.
