Palanka ili balkansko ime za provincijsko mjesto. Još jedan pojam koji učimo ili pokušavamo da to činimo, ali nikako da naučimo ili da se suočimo. Iskustvo duha palanke poznato od života do literature. Pojam koji se našao kao ključna riječ jednog kapitalnog djela (Filosofija palanke) koje ne umijemo da pročitamo i koje nema status kakav veliki umovi obično imaju svojim djelom u drugim kulturama. A i što bi ga čitali, kada je palanka sebi sasvim dovoljna. Jer palančani se najviše ljute kada im spomenete tu riječ.
Palanku, veliki srpski komediograf Branislav Nušić u predgovoru Gospođe ministarke opisuje ovako: Život te sredine teče jednolično i odmereno, kao šetalica na zidnome satu: pokreti te sredine su mali, tihi, bez uzbuđenja, bez velikih brazda, bez jačih tragova, kao oni blagi talasići koji kruže po ustajaloj vodi kad na površinu njenu padne tičje perce. Izlazak iz takve ,,normalnosti“ ili gubitka ravnoteže proizveo je jednu od najznačajnijih komedija južnoslovenske dramaturgije, koja će izvjesno još dugo biti izazov postavljanja na scenu sa snažnim uporištem u zbilju balkansku ili južnoslovensku.
Palanka uspješno preživljava ideologije, društvene poretke, čak je živopisnija u savremenosti, i kakav god redizajn da joj se desi, ona je dosljedna sebi, svojoj demagogiji i površnosti. Ni kravate i frizure ne doprinose njenom vakumiranju, ni konstrukcije i rekonstrukcije. Ona jednostavno traje u svom veličanstvenom sjaju površnosti i bezobrazluka. Njen najjasniji izraz je PR. Hiperprodukcija saopštenja i slikanja, grčevito pozivanje na narod. Panika ravna Nušićevoj junakinji, koja za razliku od stvarnih likova nema diplome i titule akademske i naučne. Živki ne trebaju reference da bi znala da danas-sjutra može opet biti ministarka, i da samo treba biti strpljiv dok se zaboravi ovo nešto malo bruke. Ali kao u svakom dobrom komadu, za razliku od života mi volimo naše imaginarne junake. Jasno čitamo predmet i povod sukoba. Jednostavnost problema je beskrekorno prikazana. Baš kao i naša zbilja, crnogorska savremena. Za nju pisac nema potrebu da je mašta i namaštava.
Palanka nikako nije periferija, koja u relaciji sa centrom predstavlja prostornu metaforu ili predstavu koja u savremenom dobu pokazuje moć i uspjeh destinacije ili mjesta izvan te dihotomije koja bi centru trebala dati prednost. Da centar može biti posvuda, pokazuje svako moderno i uređeno društvo. Prelazak granice bilo koje takve države to najbolje pokazuje. Baš kao i suprotno, prelazak i ulazak u one koje se utrkuju sa svojim palanačkim duhom. Koliko toga smo se nagledali i naslušali i koliko još gledamo i slušamo različite demagoge koji nam prodaju maglu. Spisak tema je nepregledan, zapravo teško da postoji neka tema koja poništava duh palanke.
Palanka je i slika tranzicije, uspješne ili neuspješne, željene ili neželjene, narativ toliko zastupljen u jugoslovenskoj i postjugoslovenskoj umjetnosti sa očiglednom namjerom da je takav zbog vjerovanja da umjetnost može biti medij socijalne promjene. Nerealno očekivanje od manjine, umjetničke manjine unutar koje ništa manje nijesu zastupljeni, vidljivi i djelatni i duhovi palanke. Oni tek znaju biti njen označitelj i glasnogovornik. Pokušavaju oni biti i veliki, ali izvan palanke niko neće razumjeti veličinu njihovog djela. Korak naprijed, pa tri, pet nazad. Tako nekako izgleda zbilja. Ali PR je tu, ne treba da brinemo. Vijesti iz zemlje i regiona. Nekada su one tragične, nekada urnebesno komične. Preliva iz njih tradicija, narod, religija, porodica, i naravno mizoginija, ksenofobija i ina fobija. Za razliku od filmova i serija, za njih nema napomene da program nije primjeren za mlađe od 12 godina. Nema tu suštinske drugosti, a ni radosti. Smrtno dosadna ozbiljnost, patetična kao govor zvaničnika i pjesnika na sahranama ili kao upornost desničara da se vidi (ostane) mural Ratka Mladića. Kada smo već kod murala i ostalih anonimnih uradaka u javnom prostoru, samo bi oni bili dovoljni za našu dijagnozu.
