Mnogi su putevi i načini da se ugodi Bogu. Za nas obične smrtnike to je, uglavnom, poštovanje obreda, a može da kane i koja donacija, prilog i slično. No, za one koji su život posvetili njemu, to ide nešto drugačije. Derviši se vrte u transu, budisti meditiraju, neki hinduisti bosi hodaju po vatri, šamani udaraju u bubanj. U hrišćanstvu monasi se uzdižu ka Bogu kroz podvižništvo i druga bogougodna djela.
Još je u VI vijeku, Sveti Benedikt za svoju zajednicu u Monte Kasinu smislio čuveno pravilo „ora et labora“ (moli i radi). U posljednjih 15 vjekova štošta se izmijenilo, pa i shvatanje ovog drevnog pravila. Ne znam za ovaj dio o molitvi, ali vidimo da je neko drugačije shvatio ovo drugo o radu. Eto tako smo u Crnoj Gori śedoci obimnoga rada klera Crkve Srbije na prepravljanju i zatiranju našeg sakralnog nasljeđa. Što mješalica više radi, to bogougodnije. Valjda. Još se niko nije śetio Njega da pita da se izjasni po ovom pitanju.
No, izjasnila se država, koja je u svemu tome viđela samo devastaciju kulturnog nasljeđa. Čin mimo svih propisa i pravila, bez ikakve dozvole. Ma, nije vazda. Tako nije viđela kad su se podvižnički pregrađivali manastiri na Skadarskom jezeru. Kad je sloj po sloj sakralne zaostavštine Vojislavljevića i Balšića nestajao pod novim kamenom i betonom, kako bi se izbrisao svaki trag „prokletoga“ dukljanstva.
Vrlo hrišćanski je, ta ista država, okretala drugi obraz kad se postavljala limena skalamerija na Rumiju, da ugasi drevni običaj iznošenja krsta i nepovratno razruši odnose među tri vjere. Još jednom je kulturno nasljeđe srednjovjekovne Duklje i kult Svetog Vladimira, jedinog originalnog i prvog svetitelja sa ovih prostora, pogažen u ime onih koji su njegovu državu i tada pod oganj i mač stavili. Sve je to bilo zarad viših ciljeva. A onda su se śetili. I zakona i kulture i nasljeđa. No, onda je bilo kasno.
Talas bogougodne gradnje već je bio u punom zamahu. Na svaku stranu su nicale nove crkve i hramovi. Tako smo dobili krstionicu u Tivtu, ruske zlatne kupole u Dajbabama, hramove u Podgorici, Baru i drugim gradovima. Ipak, eve to su bile nove građevine i niko nije mogao da ih ospori. Prateći zacrtane državne ciljeve i viziju Crne Gore kao turističke zemlje, valjalo je podignuti i vjerski turizam na veći nivo.
Uložilo se u nove hotele, agencije, prevoznike i posao je krenuo. Manastir Ostrog dobio je obrise običnog vašara. Onda je došlo vrijeme za rekonstrukciju postojećeg sakralnog nasljeđa! Sad su uzalud bile sve dozvole, propisi, zakoni. Džabe su država i njene službe dizala dreku oko nekih pločica u Cetinjskom manastiru.
Pred našim očima crnogorsko sakralno nasljeđe se topilo i nestajalo. „Padale“ su svetinje jedna za drugom, pred bogougodnim građevinskim radovima. Svaki pokušaj države da to spriječi ostao je uzaludan, a i narod se digao da brani nove svetinje. I po logici Duška Dugouška, „kad ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se“, Vlada je potpisala Temeljni ugovor. Mir, niko nije kriv. Kompletno sakralno nasljeđe predali smo organizaciji iz druge države na milost i nemilost.
Nama je ostao još samo lament. Kao nekad što je sveti prorok Ilija tužio nad izgubljenim Jerusalimom. Kulturna i graditeljska tradicija ovog naroda devastirana je nepovratno. Planski se radilo da nestane svaki trag originalnosti i nasljeđa ovog prostora, kojeg su vjekovima gradile i stvarale generacije.
Od arheološkog El Dorada, postali smo pržina i pustopoljina, koju su zanavijek naružile rijeke betona i čelika. Zajedno s njima ubijena je i svaka tradicija ovog naroda, od onih koji su se najviše u tradiciju zaklinjali. Pod plaštom čuvanja starine, dopuštili smo da nam uvale novotarije koje nikada nijesu bile dio ovog naroda.
Od onih koji su „čuvali svetinje“ dobili smo da nam izbrišu i posljednje u kamen utisnuto śećanje. Jer brisanje śećanja je prvi korak u trajnom preumljavanju. Uzalud sada uporno vičemo, Vuk! Vuk!, nema više ko da čuje. Jer od sakralnog smo napravili skandalozno.
