„Devet ludih nuspojava menstrualnog sciklusa, Da biste spriječili rak jedite poput gorile, Konzumenti piva su skloniji seksu pri prvom sastanku, Pod tušem joj eksplodirale tek kupljene grudi, Genetski modifikovane krave daju mlijeko slično majčinom, Ako spavate pod upaljenim svjetlima uvećavate rizik od raka, Stravična papiga sa Novog Zelanda seksualno zlostavlja ljude...“
Ovo je spisak samo dijela naslova sa nekoliko regionalnih portala posjećenih tokom radnog dana. Samo jednog dana u kojem se pročitalo pet novina, prošaralo kroz barem 10 domaćih i regionalnih portala, pročitalo stotinjak i više komentara čitalaca, odslušale i odgledale glavne radio i televizijske informativne emisije.
Četiri dana, sto kafana, oduzeta leva strana: Nakon dnevne doze i zavidnog broja političkih izjava, neumjereno mračnih, ili neumjereno optimističnih, koje bi dotukle i otporniji um od ovoga koji mi je priroda dala, u kasni večernji sat, šaram televizijskim kanalima ne bih li uhvatila kakav dobar film. To bi me bez griže savjesti otrglo od „paklenog plana“ da se napokon uhvatim ukoštac sa gomilom neopeglanog veša, koja me zove iz druge sobe. Znate, ne može se 24 sata biti intelektualac, a pogotovo ne intelektualka.
Šaram, šaram, ali uzalud. Sa jednog od kanala „estradni umjetnik“ pjeva pjesmu koja mi privuče pažnju tekstom. A privući moju pažnju nakon svega što vidim i pročitam po našim i regionalnim medijima, u jednom najobičnijem radnom novinarskom danu, nimalo nije lako:
„Ko te neće, ima sreće.
Nije pijan svako veče.
Četiri dana, sto kafana,
oduzeta leva strana.
Zašto da me gori žali?
Šta mi osim tebe fali?
Posle kiše sunce dođe.
Jednom mora sve da prođe.
Što te nema, nije loše,
sve su druge dobrodošle.
Juče plačem, sad bih pev'o.
Niko ne zna gde je levo.“
Oko estradnog umjetnika plešu razgolićene djevojke u čipkastim čarapama, suknjicama sa škotskom šarom, umecima u kosi do pojasa koji liče na bičeve.
Zov veša postade jači. Ali, kao što kaže moj otac „ima onaj jedan zalogaj što ti sve pokvari“ (misleći na nutkanje jelom).
Nokaut u smiraj radnog dana: Pjesma je, nažalost, bila samo završni udarac, nokaut u smiraj „najvrelijeg dana u zadnjih 60 godina na Žabljaku“. (U Podgorici joj je efekat bio još jači). Jer, 80 odsto onoga što sam „konzumirala“ od sve te medijske ponude, bio je obični treš.
U stvari, razmislim li bolje, i ja i plesačice smo u istom kolu. I one i ja pripadamo istom svijetu površnog, lažnog, umišljenog, nabildovanog. Svijetu (polu)proizvoda za jednokratnu upotrebu, poput papirnih podmetača za čaše koje sam kupila - 100 komada za 80 centi.
Čitam kolumnu jednog ovdašnjeg novopečenog stranačkog lidera. Kaže – koliko se vrtića i škola moglo sagraditi od pokradenih para za privatizacije. Zaista...
I od novosagrađenih vjerskih hramova. I bazena, i parkova, i atletskih staza, i šetališta umjesto (s)uludo zabetoniranih dvorišta novih gradskih kvartova samo u glavnom crnogorskom gradu.
Pa kad smo već kod rasipanja, mora se primijetiti - žali bože truda, potrošenog papira, cijele mašinerije, tehnike i elektronike, benzina, struje i voznog parka, potrošenog vremena, svega onoga što je potrebno da se svo to novinarsko-medijsko smeće „proizvede“ i distribuira na sve četiri strane.
A što je sa mnom? Rasipanje na ličnom, pojedinačnom planu. Računar mi se „olinjao“ nakon samo godinu dana rada na njemu, slova izbrisana sa tastature od dugog lupanja po njoj, neke tipke ulubljene, oči pate u sve jačoj dioptriji. „Imaš dovoljno suza ali ti se prebrzo suše“, kaže mi danas ljekarka. Prepisuje mi neke kvalitetne vještačke suze i jedan dobar gel, za staviti prije sočiva. Plesačicama vještački umeci za kosu i još ponešto, meni vještačke suze. Svakom svoje, da možemo dalje, u istom ritmu.
Ideali satrti cinizmom: Mediji su nekada služili za jačanje ideala, pa barem neki i bili pogrešni, danas da svaki ideal satru cinizmom.
Stavljeni su u službu podsticanja najnižih strasti, a od slobode govora normalan čovjek ponekad zanijemi.
Te gomile, ta brda riječi, pisanih i izgovorenih, kojima smo svakodnevno zatrpani, i kod onih kojima su namijenjeni, ali i kod onih koji hljeb zarađuju da ih plasiraju, izazivaju skoro pa mučninu. Nema mozak želudac pa da može to da svari. Krajnji efekat je pogubniji od onog što trpe moje oči. Kod svakog razumnog čovjeka – to je osjećaj da, što više od toga uzima – samo gubi, kao u jeftinoj i prenatrpanoj kineskoj radnji.
Koliko bi se dobrih dječijih emisija, reportaža, intervjua, zaboravljenih putopisa, radio i TV drama, istorijskih i naučnih temata, koncerata, moglo napraviti i promovisati, da se sva ta rasplinuta energija, znanje, novac, „marketinški kolač“ i ostale novotarije, skupe na jednu gomilu?
Koliko analiza, komentara, razgovora sa umnim ljudima, slikarima, piscima, profesorima, studentima, malim i velikim ljudima, da se mogu svi ti partijsko-ratni štabovi na koje nam danas liče redakcije, vratiti onome zbog čega bi trebalo da postoje?
Najveći dio onoga što izlazi iz tih medijskih štabova, (ne mislim samo na crnogorske), sva ta gomila devastirajuće provincijalnog, palanačkog nazovi informativnog smeća, sve te senzacije, od kojih su nekad utemeljeniji kafanski razgovori što mi se vode pod balkonom u jednoj od desetina kafana u širem kvartu, ne vrijedi jedne dobre reportaže iz nekadašnjeg zagrebačkog Starta. Ni članka iz nekadašnjeg Nina...
Ni svi ti Grandovi jednog davnog „Obraza uz obraz“ iz moga djetinjstva. Ni jedne Ksenijine pjesme. Ni Davorinove, ni Josipinog Dnevnika jedne ljubavi. Ni Radulovićevog razgovora sa štićenikom Doma u Bijeloj. Ni Džumhurovog putopisa o crnogorskim vrletima.
Akteri i konzumenti: Jesmo li zaboravili kako to može da izgleda? Kada smo postali toliki treš? Koji bi normalni urednik, u doba „terora komunističkog jednoumlja“ pustio ijedan od naslova sa početka teksta? Kada smo dopustili da ljudi iz polusvijeta postanu medijske ličnosti? „Goga Sekulić posjetila mlađeg Šarića u zatvoru“, „Nata Vladu platila u naturi“, Stanija kaže da nije sponzoruša, a neki Grdić „Nabijem tih 50 hiljada na onu stvar“.
Odakle je sve to isplivalo? Taj društveni talog koji se tako dobro slaže u boji i dezenu, u kroju i štofu sa stasalim novim sljedbenicima, medijskim, ideološkim, religijskim, čiji je fanatizam po pravilu obrnuto srazmjeran njihovom obrazovanju...
Kome su namijenjene takve informacije? Je li moguće da je medijski prostor do te mjere srozan? Zar baš niko nema ni želju, ni volju, ni kapacitete, ni tržišni ni bilo koji interes, pa ni osjećaj profesionalnog zadatka i dužnosti da napravi išta vrijedno truda? Nešto na što će, na kraju radnoga vijeka, biti ponosan. Nešto vrijedno najskromnije lične arhive.
Džaba, džaba je sve. Od momenta kada su i novinarstvo i estrada i politika postali utočište za jednu posebnu felu – čija zajednička karakteristika nije toliko manjak sposobnosti za bavljenje bilo čime drugim, koliko višak želje za pripadanjem tom novom establišmentu, sirovi pragmatizam filozofije ovoga trenutka, bez sjećanja na prošlo i bez vizije za buduće.
Ko je to i kada procijeno da za kvalitetnu medijsku robu, od vijesti do reportaže – nema potražnje?
Pet lakih ljetnjih poslastica: Gdje se zagubila edukativna uloga medija? A pismenost? U trci za brzinom, profitom, senzacijom, prvi su protjerani lektori, korektori i redaktori.
Je li sve toliko otišlo dovraga, da često najkvalitetniji i jedini vrijedni čitanja postanu prilozi o „pet lakih ljetnjih poslastica“ i blagodetima jogurta?
Ni forme, ni suštine, ni ideologije, ni ideje, ni misli vrijedne pamćenja. Čiji je interes, politički ili medijski, ili političko-medijski, da svi postanemo zatucane ovce, koje će se svakoga dana zatrpavati novom količinom informativno-političko-estradnog treša? Stvaraju li se to sistematski neke nove generacije, bez ikavog estetskog i svakog drugog kriterijuma, od toga kako će se obući, pa do toga da procijene dobru knjigu, film ili vajarsko djelo? Generacije podložne svakoj manipulaciji, nadojene sa par stereotipa, nezadovoljne, nemotivisane, naučene na cinizam kao najviši domet intelektualizma?
Pouzdani medij... Što je to uopšte? Mediji danas ne služe za odslikavanje i analizu stvarnosti, već za stvaranje paralelne stvarnosti.
Mediji, po definiciji, pogotovo štampani, predstavljaju i svjedočanstvo o nekom vremenu.
Što svjedoče današnji mediji o nama i o društvu? Prilozi o estradi – pornografija, prilozi o politici - metastaza površnosti u najvišoj fazi višestranačkog terora banalnosti i punoj raskoši medijske arogancije.
Mediji u službi zločina nad zdravim razumom i čistom sviješću.
Eto, olakšah sebi muku. Stavih je na papir. Samo da noćas ne sanjam grudi koje eksplodiraju ili hranu za gorile. (Znam da će zlobnici u komentarima pomenuti papigu sa Novog Zelanda. Na kraju, pored svega, moram platiti i cijenu „interaktivnog novinarstva“ kojem pripadam.)
Gordana BOROVIĆ
