I dok za takve nije bilo ni stipendija ni radnih mjesta, bivša je vlast promovisala i desetinama hiljada eura potpomagala skaredne tipove poput Ksenije Rakočević, zanesene kćeri direktora Nacionalne biblioteke, koja se na fejsbuku hvalila kako izdanja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost koristi kad joj prifali toalet papira. Na oduševljenje je naišla tada kod još jedne bivše simpatije bivše vlasti, novinarke RTCG, danas glumice demokratije u partiji obrijanih članova SNP-a.
Samo se u Crnoj Gori može desiti da jedan od čelnika privatnoga univerziteta Donja Gorica, u suvlasništvu aktuelnoga Predśednika Crne Gore, promoviše dolazak rivala toga predśednika i zaljubljenika u teroriste međunarodnoga ranga. Samo se u Crnoj Gori može desiti da taj univerzitet, ponavljam u suvlasništvu Predśednika, gaji, njivi, zapošljava i proizvodi kadar koji blati ne samo politiku koju taj isti Predśednika zastupa nego i ustavno definisane vrijednosti crnogorskoga društva.
Samo se u Crnoj Gori može desiti da se jedna pridružnica velikosrpskoga pokreta, Ura, hvali svojom građanštinom i vladavinom prava a da poslanicima protivustavno nalaže da u Skupštini glasaju protiv donošenja zakona o zabrani upotrebe fašističkih simbola. Samo se u Crnoj Gori može desiti da, dok prosipate demagogiju o međunacionalnom skladu i pomirenju, genocid u Srebrnici relativizirate pričom o znaku i označenome, a da i dalje uživate povjerenje dijela građana kao građanska partija. I moglo bi se tako do śutra. Bivša je vlast očito mislila da održavanjem punoga korita raznoraznim koritašima može održavati i privrženost Crnoj Gori. Današnji ministri apostoli i njihovi izvođači radova uglavnom nijesu došli s biroa za nezapošljene i nacionalno ugrožene nego su novo korito zamijenili za staro. Evo riječ-dvije o jednome od takvih izvođača apostolskih radova.
Da je nekad zajednički Filozofski fakultet u Nikšiću godinama bio leglo anticrnogorstva, to najbolje znaju oni koji su na njemu studirali. Na tome fakultetu nije bilo mjesta za jednoga Radoslava Rotkovića, Danila Radojevića, Krsta Pižuricu, a oni rijetki koji su poput Vojislava Nikčevića onđe radili – godinama su predavali oblasti u kojima najmanje smetaju, poput slovenačke književnosti. Na tome i takvom fakultetu stasala je mlada nada velikoserbistike Rajka Glušica. Kao mlađahna asistentica 90-ih godinama revnosno je izvršavala naloge svojih nalogodavaca koji su jezik u Crnoj Gori tretirali kao srpski te promovisali kao jedino ispravne oblike poput ozleda, sledeći, poslednji, upotrebiti itd. Negđe s početka XXI vijeka, kad je postalo jasno da će Crna Gora povratiti svoju državnost, pomenuta je gđa zamijenila kapu i svrstala se među borce za nezavisnu Crnu Goru.
Nije ih malo koji su povjerovali u njen ideološki zaokret. Uostalom, nije tada bila jedina. Ali je malo ko kao ona imao istančan ośećaj za korito. Slijedeći zvaničnu nekadašnju velikosrpsku politiku Crne Gore, ona je bila šefica Odsjeka za srpski jezik i književnost. Prateći ideološki zaokret Crne Gore avanzovala je na mjesto prodekana Filozofskog fakulteta a onda i na mjesto prorektora Univerziteta Crne Gore. U međuvremenu je kao ministarska i rektorska miljenica polučila i polijep stan – mimo konkursa, iz kvote rektora Ljubiše Stankovića – u zgradi Vektre.
A onda je postala i član Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika. No za sve to vrijeme nikako nije uspjela razučiti ono što su je njezini mentori naučili. I pala je na ispitu za standardizaciju crnogorskoga jezika. Ljuta na ministra koji joj osim obećanja da će se skriti bruka više ništa nije mogao ponuditi, pronicljiva kakvu ju je Bog dao, Glušica je potražila novo korito. I našla ga – kod sebi sličnoga, Dritana Abazovića. I nije samo Dritan prepoznao njezine kvalitete. Za zapažene suverenističke zasluge nagrađena je gđa Glušica ni manje ni više no od ministrice četvororučice i postavljena u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Otud će ona, po instrukcijama Vesne Bratić, braniti od velikosrpskih i crnogorskih nacionalista Crnu Goru.
Zauzeta obavezama da međunarodnoj javnosti pokaže u kakvim je raljama crnogorskih nacionalista Crna Gora, ona već neko vrijeme više javno djeluje u Srbiji no u Crnoj Gori. Tako je na Šćepandan zablistala u inetrvjuu u listu Danas, o srpskome i crnogorskom nacionalizmu, povodom još blistavije knjige o kojoj smo već govorili na ovome portalu (.https://www.antenam.net/kultura/166226-rekvijem-za-xx-vek).
Kao jedna od čelnica u sprovođenju oba nacionalizma u CG – i srpskoga i crnogorskoga, ona bi o tome zbilja imala što reći. Zahvaljujući svome političkom podvižništvu za kratko je vrijeme prešla put od nastavnice u područnome odjeljenju jedne seoske škole do redovne univerzitetske profesorice, a da pritom nije objavila ne samo knjigu no ni jedan jedini naučni prilog iz oblasti za koju je birana u zvanje. Podaci su o tome dostupni u njenoj bio-bibliografiji na sajtu UCG.
Kao vatreni zagovornik srpskoga nacionalizma, autorica je 1994. godine bila potpisnik zaključaka u kojima se kaže da je ijekvica „stožer koji sabija u jednu cjelinu rasute etničke djelove jedinstvenog srpskog jezika i ne pretpostavlja bilo kakvo lingvističko i kulturno-istorijsko utemeljenje separatnih književnih jezika po vjerskom ili teritorijalnom principu.“ Tada je bila mladi asistent. Kad je trebala biti birana u zvanje red. prof., budući da joj komisija za izbor u nedostatku referenci nije dala pozitivno mišljenje, podigla je hajku na svoga nekadašnjeg profesora i čovjeka časne uspomene Živojina Stanojčića (člana komisije) i optužila ga kao velikosrbina koji joj se sveti za njene pozitivne stavove o cg jeziku.
Kao miljenica tadašnje vlasti i ministra prosvjete te kao prorektorica UCG mogla je, naravno, sebi obezbijediti odgovarajuću komisiju. Ž. Stanojčić ni tada ni ranije nije bio nacionalist. Glušica, međutim, jeste. U to doba – vatreni crnogorski nacionalist, o čemu svjedoči npr. njena recenzija uz knjigu B. Kankaraš „Priručnik za crnogorski jezik“ (2008), u kojoj se autorica zalaže za poseban padežni sistem u cg jeziku („Živi u grad“, „Skita se po sela“) te za čak tri fonema više u odnosu na ostale štokavske jezike (iako onaj treći nije fonem).
Toliko o autorici. Sad malo o stavovima iz intervjua. Autorica kaže kako između crnogorskoga i srpskog jez. nacionalizma nema razlike. No, koliko je poznato, oni koji su prepoznati po srpskom jezičkom nacionalizmu svoje stavove baziraju na tezi iz sredine XIX vijeka o svim štokavcima kao Srbima. Po takvima, štokavski jezički sistem je srpski, a svi njegovi govornici Srbi su. Kao crnogorske nacionaliste ona vidi one koji smatraju da i Crnogorci imaju pravo normirati neke svoje prepoznatljive jezičke osobine, zadržavši one koji spadaju u nasljeđe nekadašnje državne zajednice. Tako danas u CG ravnopravno funkcionišu djed i đed, tjerati i ćerati, sjeme i śeme. Na tim je principima standardizovan crnogorski jezik – upravo po ugledu na srpskohrvatski koji je uvažio i istočnu (ekavsku) i zapadnu (ijekavsku) realnost te oba pisma.
Ravnopravnost upotrebe gđa Glušica danas vidi u zabrani upotrebe jotovane varijante. Upravo se zbog takve „ravnopravnosti“ svojevremeno raspala ne samo ideja o sh. jeziku no i o YU zajedništvu. Treba li napomenuti da su baš oni koji su najviše doprinijeli tome raspadu prozivali one druge za nacionalizam? Da su gđi Glušici stavovi postojani koliko mački muž, svjedoči upravo činjenica da je ona sáma bila potpisnica prinicipa na kojima je standardizovan crnogorski jezik, a koje danas kritikuje. Istina je zapravo u ovome: kad je istekao rok za završetak posla na standardizaciji, Glušica nije imala što predati Ministarstvu koje je unaprijed platilo taj posao.
Umjesto da se suoči sa sopstvenim neradom, ona je one koji su završili svoj dio posla optužila za nacionalizam. Kako je do tada od ondašnje vlasti već bila stekla sve privilegije koje se mogu steći (od opisanoga izbora u zvanje do mjesta prorektorice i stana na prestižnoj lokaciji dobijenog iz kvote rektora), gđa Glušica priključila se opozicionom pokretu Ura, koji je danas ključni konsitituent vlasti u CG. Kaže gđa Glušica da crnogorski jezički nacionalisti ne žele dijalog i da nikad nijesu poveli raspravu o cg jez. standardu.
No lako je provjeriti da su barem četiri skupa bila organizovana na tu temu i da se ona ni na jedan nije odazvala (Cg jezik u javnoj upotrebi (2011), Cetinjski filološki dani (2017, 2019), Školski pravopis cg jezika (2020)). Gđa Glušica više nije nacionalist. Čestitamo joj na tome. Šteta je samo što još ne zna da fašizam nije antipod nacionalizmu. Da zna, valjda danas ne bi bila funkcionerka partije koja je glasala u Skupštini CG protiv zakona o zabrani upotrebe fašističkih simbola i koja vlast u CG čini u koaliciji s Vučićevim klerofašističkim snagama iz DF. Upravo je aktuelna ministrica prosvjete CG, javno deklarisana kao četnik, imenovala ovih dana gđu Glušicu u Upravni odbor Univerziteta CG. Zašto li je baš među nekoliko stotina zapošljenih nju izabrala?
