Čovjek, kako to gordo zvuči – napisao je slavni ruski pisac Maksim Gorki.
Danas definitivno možemo tu izreku da preformulišemo i da kažemo: ,,Marija Vuković, kako to lijepo zvuči“.
Marija Vuković 2010. godine ispisala je istoriju kada je u Monktonu postala svjetska juniorska šampionka svijeta, 27. juna prošle godine postavila je rekord (197 cm) i ispunila normu za Olimpijske igre, gdje je 7. avgusta osvojila deveto mjesto. Ove godine, 19. marta sa rezultatom 195 cm osvojila je četvrto mjesto na Svjetskom dvoranskom prvenstvu. Ipak, noć za pamćenje i istoriju dogodila se u Minhenu 21. avgusta – Marija je skokom od 195 centimetara osvojila srebro na šampionatu Evrope, što je prva seniorska medalja u istoriji crnogorske atletike!
- Teško je pričati još, jer nijesam spavala iskreno nakon takmičenja. Bila sam jako uzbuđena, stigle su brojne čestitke, odgovarala sam na poruke gotovo do ujutro, a onda imala let za Atinu, gdje nastavljam pripreme za finiš sezone. Međutim, moram istaći da sam očekivala i vjerovala da će se ovo desiti – ističe na početku razgovora za Pobjedu Marija Vuković.
Skok na visini od 195 centimetara u trećoj seriji bio je presudan – Marijin let označio je let preko svih poteškoća, problema, suza, ali i označio da je dugo sanjani san zapravo realnost. U skoku od tri sekunde sve je stalo. A onda - trenuci za pamćenje, jer je bilo jasno da Marija ima osiguranu medalju.
- Kada sam ostala sama sa Mahučik na 195, suze su same krenule. Dobro znam koliko sam imala dugačak put do ove medalje. To što se ostvari u juniorskoj konkurenciji kasnije gubi na značaju, tako da je sada sve došlo na naplatu. Imala sam priliku da trčim počasni krug sa raširenom zastavom. Ponosna sam. Naravno, nije se ništa još sleglo, nekako sam i svjesna, a istovremeno i nijesam – kaže Marija, a onda emotivno istakla:
- Medalju posvećujem majci Marici. Ona je moj nevjerovatan borac i ovo je za nju, naravno za oca Sretka, sestru Jovanu i brata Davida. Moja porodica je mnogo patila zbog mene, slušala je dugo moja kukanja, često su me bodrili kada sam pomislila da treba da odustanem. Naravno, tu su divni ljudi koji su uvijek vjerovali u mene, a oni će se lako prepoznati, tako da je ovo medalja za sve nas!
Upečatljiva slika svakako je sa zaletišta, kada je došao trenutak odluke i posljednji pokušaj na 195. Marija je znala je da je to skok za medalju, za istoriju. Čini se da je baš kada je bilo najteže pokazala da ima tu visinu bez problema – iako je dva puta rušila u trećem pokušaju bila je prilično sigurna, nasmijana, opušteniija i samim tolikim samopouzdanjem i vjerom ostavile je mnoge u čudu. A onda je uslijedio lagani let i priča, koja traje…
- U Oregonu na Svjetskom prvenstvu željela sam makar finale, pa možda da budem i blizu medalje. Ipak, ostala sam bez finala i bila sam 10 dana u depresiji. Nekako sam psihički pala, ali onda sam osjetila neku posebnu snagu. Znala sam da mogu, da dobro radim i da je vrijeme da uzmem ono što mi je pripadalo možda i ranije. Uradila sam to zbog porodice, koja je vjerovala više nego što sam i ja. Znala sam da je to taj trenutak, zbog toga sam bila opuštena i uvjerena u sebe – objašnjava Vuković.
Za majku!
Prije svakog skoka lako je bilo pročitati sa usana Marije Vuković poruku - za majku.
- Jeste, prije svakog skoka sam to ponavljala. Ona je moj veliki borac, plakala je od sreće i te njene suze radosnice, nakon svih teških trenutaka, a znam koliko je bilo teško i njoj, jer sam kao dijete otišla od kuće zbog treninga, milije su od bilo koje medalje – emotivna je bila Marija.
Par godina donio je period lutanja – na velikim takmičenjima do 2017. godine bila je ispod 190, mnogi su smatrali da je propustila mnogo. Iako ,,otpisana“, posljednje dvije godine dokaz su da je najuspješnija crnogorska sportistkinja.
- Sve je to sport. Ljudi imaju pravo na mišljenje. Nije bilo lako. Samo moja porodica i ja znamo šta sam sve prošla. Mnogo suza, muke, nesigurnosti, nevjerice, baš svega i zato je ova medalja preteška. Ali u Torinu sam izborila finale, ostvarila normu za Olimpijske igre, gdje sam stigla do finala. Naravno, ova medalja ima poseban značaj. Ali moramo znati - sport je surov, a u atletici, koliko god da si spreman, ništa ne garantuje uspjeh, sve zavisi od dana i detalja. Za mene, kao đevojku, značilo je mnogo odricanja, ali sada je stigla medalja kao kruna. Shvatila sam kada vjerujem i kada sam opuštena dođu ti skokovi. Ne očekujem više da skočim uz sreću, jer znam da mogu – objasnila je crnogorska rekorderka u skoku uvis.
Grčka prekretnica
Nakon odlaska sa Cetinja i iz Bara, Marija je karijeru nastavila u Novom Sadu. Bila je u Švedskoj, Luksemburgu, a sreću je našla u Grčkoj.
- Mnogi su mi zamjerali da često mijenjam trenere. Ali to nije bio moj izbor. Ne bih mijenjala ni grad, ni državu i da sam imala jednog trenera možda bi sve ovo stiglo ranije. Ali kod nas nema uslova, trenera, još nemamo stadion i primorana sam bila da idem u inostranstvo. Onda su se tako stvari odvijale, a imala sam sreću da sam došla u Grčku, što je prelomna tačka u mojoj karijeri. Trenerica je super lik, za nju je takođe ovo prva medalja i drago mi je da smo veliki rad naplatite – podvukla je Marija Vuković.
Napad na dva metra
San je dosanjan, istorija ispisana. Ali Marija Vuković ide dalje. Cilj je jasan.
- Kada sam ostala na zaletištu sa Mahičuk, vjerovala sam da mogu da preskočim i 197. Imam tu visinu. Ali emocije i shvatanje da imam srebro učinili su da se ne pitam sa nogama. Mnogo je toga prolazilo kroz mene. Pokušala sam da ostanem mirna, ali je to bilo nemoguće. Sada je cilj dva metra. Možda sam to mogla i sada, ali prije dva mjeseca imala sam jednu povredu, što je donekle uticalo. Međutim, dva metra je san, vjerujem da dolazi uskoro i želim da pored imena stoji 200 cm i da poslije svih situacija koje su bile u mojoj karijeri dođe i taj trenutak. Ali svakako su ove dvije godine savršene. Ništa nije slučajno, tako da sada Crna Gora na velikim takmičenjima ima velika očekivanja, iako ne volim da pravim sebi pritisak, sada je to realnost – zaključila je Vuković.
Marijina životna i sportska priča definitivno je specifična. Ali baš zbog svega toga, treba ponoviti uvod ove priče: ,,Marija Vuković, kako to lijepo zvuči“…
Slavlje ,,na čekanju“, sezona još traje
Marija Vuković juče je doputovala u Atinu, gdje već danas nastavlja pripreme za finiš sezone.
- Moji prijatelji već slave, ali ja ne mogu. Imam još desetak dana treninga, jer bi trebalo da nastupim na dva mitinga Dijamantske lige. Možda bi bilo ljepše da sam već kući i da mogu da proslavim najveći uspjeh karijere, ali sigurno da euforija neće proći dok dođem – kroz osmijeh je naglasila Marija.
