Juče Sarajevo, danas Kijev. Nije li i ruski pjesnik Josif Brodski mogao da ne čuje razaranje Sarajeva i Bosne? Nije li i poljski pjesnik Česlav Miloš mogao da zapuši uši i prekrije oči na sve te sarajevske smrti? Mogli su, ali su birali da to ne učine. Kao što je ruski pisac Eduard Limonov birao da puca na Sarajevo. Kao što su mnogi srpski pisci izabrali isto. Pucanj u Sarajevo.
Danas njihovi ideološki sinovi, ili kopilad, kako vam drago, biraju isto: pucanj u Kijev, pucanj u svaki onaj život koji je spreman umrijeti za svoju zemlju, u svojoj zemlji. Ukrajinci umiru u svojoj zemlji, Rusi ubijaju u tuđoj. Zar je to toliko teško razumjeti? Nije, vrlo je jednostavno. Da jednostavnije ne može biti. Naročito je jednostavno ako živite na Balkanu. Ako pamtite duže od posljednjeg obroka. Ako nijeste zaboravili sve one tenkove JNA i sve granate koje su pale na tlo. I mrtve. Njih nikada ne smijete zaboraviti. Ako ne zbog njih, a ono zbog vas. Jer ako zaboravite ko je u njih pucao, i vi ćete postati metom. Prije ili kasnije.
Ako vam iz nekog razloga nije zgodno poređenje Putina i Hitlera, a vi nemojte ići čak do Njemačke ili Austrije. Pogledajte samo pedalj izvan svoga dvorišta i ugledaćete Putinove klonove, s istim nakanama i izgovorima za zločin. Kako juče, tako i danas. Istina, klon nikada nema snagu kloniranog, ali gen izvornog zla nastavlja svoj život i u replikantu. Matrica i scenario su identični: poričite jednom narodu pravo na naciju, jezik, crkvu, kulturu, istoriju, a onda objavite konačno poricanje – pravo na život.
Zločin uvijek treba alibi. Jeste da vam nije ugodno poređenje Hitlera i Putina, ali i Adolf je imao svoje razloge, zar ne? Zato se, oprostite mi, grohotom smijem na analize kojekakvih mudrosera koji razloge ruske invazije na Ukrajinu traže u poljima pšenice, ječma i drugih poljoprivrednih dobara zemlje domaćina. To su isti oni koji pored oba oka ne vide malog Putina nastanjenog u Beogradu. Oni koji ismijavaju svaku istinu o ruskim i srpskim svetovima. I zato su takvi ipak veća bagra od onih koji u znak podrške ruskoj agresiji blokiraju kružne tokove i razvijaju ruske zastave.
Da nije ovih prvih, ovi drugi ne bi bili mogući. Da nije takvih Crna Gora danas ne bi jezivo ličila na Ukrajinu. Ali, i Ukrajina i Crna Gora ne pristaju na čizmu okupacije i kolonizacije. I Ukrajina i Crna Gora su mete vječitog poricanja pa nam je zato valjda tako lako razumjeti njihovo stradanje. Zato smo toliko nesrećni zbog svega što im se događa.
Slava Ukrajini, slava herojima!
