Bilo je to na samom početku devedesetih, neđe između 1990-1991. godine, u vrijeme kada su se sve više pratile vijesti, a sve tiše se razgovaralo, po ustaljenoj programskoj šemi dječiji program je išao neposredno prije glavnog dnevnika. U to vrijeme je još sve ličilo na život uobičajenog tempa, znao se red, večera i gledanje programa za đecu koji traje sve dok se na ekranu ne prikaže sat 19:29:50 nakon čega slijedi agresivna muzička špica (od koje se i danas ježim).
To je bio znak za smjenu generacija i povlačenje ka sobi, jer dnevnik kao i sakoe sa ekrana nijesam mogla da podnesem. I tako jednom, po ustaljenom ritmu, usred gledanja dječije emisije, negdje na pola su je prekinuli, na ekranu se pojavio čovjek koji stoji na poligonu, obučen u neku bež-sivu garderobu i govori kako su đeca najvažnija i naše najveće blago koje moramo zaštititi od neprijatelja i neprijateljskih tenkova ubica i gusjenica koje melju đecu, u tom trenutku kadar se širi i prikazuje se more tenkova, a on ispred svakog stoji i opisuje šta sve koji tenk može. Ove slike su mi ostale duboko urezane, a od te noći ne vjerujem ni u dječiji program, kao ni u brižna lica pomiriteljskog tona koja ,,žele da spase“ đecu i budućnost.
Aktuelna dešavanja su mi osvježila i oživjela sjećanje na prvu sliku straha i užasa ,,gusjenice koje melju đecu“. Nevjerovatna je sličnost u narativima, načinu obraćanja, pristupu. Razlika između propagande devedesetih i današnje, što su sakoi sa dnevnika samo zamijenili scenografiju, danas više ne nastupaju iza stola za čitanje vijesti sa žutih papira, sada su isti ti sakoi predstavnici organizacija, političkih partija, nekakvih kuća u centru Podgorice i umjesto sa žutih listića ispred kamera čitaju s idiota.
Posmatrajući ,,spektakularne“ pres konferencije, ne mogu a da ne pomislim na ozloglašenog ministra propagande fašističke Njemačke, koji je govorio: ,,Izuzetno emotivni naboji bijesa i mržnje u nekoj poruci, mnogo lakše bude uvjerenja i akciju nego umjerene tvrdnje koje blago iskrivljuju realne činjenice“, Jozefa Gebelsa. Domaći sljedbenici Gebelsovih ideja su još uvijek ,,nespretni“ pa zabrljaju i izvrnu sebe ruglu, što im i ide u prilog, jer se uz ismijavanje lakše vare i izazivaju sažaljenje, al’ ko se mima lati, mim će i sam postati.
Tako npr. u svijetu poznat fenomen društvenih mreža Pepe (žabac-čovjek), kojeg je osmislio i nacrtao Mat Fjuri, u originalu antistrip junak pomenutog autora, kojeg su po prvi put spazili korisnici društvene mreže Myspace i tako je Pepe izvučen iz konteksta stripa i u vidu mima postao zaštitno lice fašističke ultra desnice. Na taj način je jedan benigni lik žapca postao simbol mržnje, što je u suprotnosti sa autorovom idejom, koji se do danas bori protiv zloupotrebe Pepea.
Kod nas do u nazad godinu mimovi na Fejsbuku su isključivo služili za zasmijavanje korisnika društvenih mreža i odjednom, gotovo preko noći, postali su sredstvo za političku propagandu. Tako su i stranice kojima je cilj bio isključivo humor ili aktivizam, preko noći dobile nove vlasnike, finansijere, nazive i promijenile svoju namjenu u političko oružje i širenje mržnje na suptilan način, uz poneku karikaturu, nekad npr. Njegoševu sliku i jeftin humor skretale pažnju i time dostigle cilj - masovno ,,šerovanje“ među korisnicima. Na taj način se kod nas propagandom kreirala iskrivljena slika stvarnosti koju prepoznajemo u rečenicama ,,đe su bili ovi što plaču za Montenegro Airlajnsom kad se gasio Radoje Dakić“, ili, ,,muslimani sami sebi pišu grafite, Srbi su ugroženi u Crnoj Gori“, ,,velikocrnogorski nacionalizam“, ,,nekulturni Cetinjani, jeste li ovako i onima vikali“,... a svi znamo da jesu, kao što znamo da je ,,Radoje Dakić“ nestao zbog nestanka Jugoslavije, zastarjelosti, krađe i politike devedesetih baš ove s početka priče.
Nevjerovatno je koliko je propaganda moćnija sada uz društvene mreže, brža, sažetija, slikovitija i lako se pije. Samo se nadam da kad se otrijeznimo od ovog ludila da neće biti kasno kao u prilogu iz Sarajeva devedesetih Gorana Milića, koji ovih dana kruži internetom zbog podudarnosti sa situacijom u Crnoj Gori. Ili da neće doći do situacije kojoj sam svjedočila opet kao dijete u ljeto 1995. Bili smo u Ulcinju, javljeno je da je pao Knin, a izbjeglice iz Knina nijesu bile dobrodošle u Beogradu, kolone traktora i konjskih kola su skrenuli iz grada a kod nas Srbi na ljetovanju su ovu vijest proslavljali. Toliko o propagandi i ugroženosti kao i lažnim brigama političara za svoj narod i đecu. Duboko se nadam da smo iz propagandne mašinerije devedesetih ipak nešto naučili i da nećemo dozvoliti da se istorija ponovi.
