I šta god pojedinci mislili o njegovom radu ili o njegovim javnim nastupima, istina je sljedeća – on je znao kako je biti targetiran i omražen, prinuđen da se skriva i da se neprestano osvrće oko sebe. Sve zbog toga što je – napisao knjigu.
I sada je šok, ali ne i iznenađenje, to što je Ruždi napadnut na javnom događaju, i to od svih mjesta na svijetu - u Čautaukvi u Njujorku. Juče je trebalo da govori u tamošnjoj Čautakva Instituciji, zajednici koja je formirana krajem 19. vijeka u svrhu religijskih učenja, a koja je vremenom postala ljetnja oaza edukacije i debate. Strašna je ironija da je Ruždi baš na tom mjestu izboden nožem.
0Još ne znamo napadačeve motive, tek je poznato da su svjedoci kazali da se sve dogodilo brzo, te da su zahvalni na tome što je napadač jednako brzo priveden. Naravno, svi su se upitali da li je jučerašnji čin nasilja izveo neko ko je želio da ispuni fatvu izdatu 1989. godine, kao reakciju na njegov roman “Satanski stihovi”. Ne znamo ni da li je napadač imao neko drugo uvrnuto objašnjenje za svoj postupak.
Ali znamo rezultat. Ruždi je u bolnici. I jedna poruka je nedvosmislena, upravo zato što je meta bio pisac – slobodno pisanje postalo je rizik koji vodi ka smrtnoj kazni. Samo ta poruka, gura nas u opasnu zonu, jer sada se dogodilo nešto što se smatralo najgorim scenarijem. To je sada stvarnost. I nešto što bi se moglo ponoviti.
Možda je najpotresnija bila upravo reakcija Američkog PEN centra, koji je poručio da “ne možemo da se sjetimo nijednog sličnog čina javnog nasilja nad književnikom na američkom tlu”. I to je istina. Koja su nam to društva davala ubijene autore? Staljinov SSSR je jedno od onih koja mi najprije padaju na pamet. Osip Mandeljštam je ubijen u logoru. Isak Babelj je pogubljen. Jevrejski pjesnici i pisci su ubijani u zatvoru u Ljubjanki.
No, Ruždi nije bio na meti države u kojoj je živio. Nakon što se godinama krio u Londonu, u protekle dvije decenije živio je otvorenije u Njujorku. I opet, ne znamo zašto je postao meta ove brutalnosti. Ali, jednako kao što um ustukne pred slikom spaljene knjige, tako prolivena krv književnika izaziva gađenje.
Salman Ruždi postao je svojevrstan apsolutista slobode govora. U obraćanju na Emori Univerzitetu 2015. godine, kazao je da “ograničavanje slobode govora nije samo cenzura, već napad na ljudsku prirodu”. Odbacivao je relativizacije poput onih da je “sloboda govora specifično kulturološko pitanje” i da određene kulture jednostavno “zadržavaju pravo da odbace slobodu govora”.
Prema njemu, pravo da se izrazite o bilo čemu je univerzalno. Ruždi upozorava na opasnost koja proističe iz svakog ugrožavanja tog prava. Na neki način, on nikad nije ustuknuo u debati koja je najprije počela nakon izdavanja fatve, onda dok su ga jedni bezrezervno podržavali i branili, a drugi govorili da je njegova uvreda Islama bila greška i bespotrebna provokacija.
Nasilje nad Ruždiem prekinulo je tu debate, utišalo je – kako to nasilje uvijek i čini. Književnici su dio naše kulture koji sa čovječanstvom komuniciraju idejama, čija je strast iskazana rečenicama, pasusima i stranicama. To je nešto što ne treba samo da čuvamo, već i da branimo. Da njihova sloboda više nikad ne bude ugrožena rukom u kojoj je nož.
Svi se nadamo da će Ruždi preživjeti. Ne samo zato što pisac nikad ne bi smio sopstveno pisanje platiti životom. Već zato što nam je potreban. I da bi nas podsjećao na najgore što može da se dogodi nekome ko nije koristio ništa drugo do – riječi.
