O slučaju Slavena Kovačevića, doktora političkih nauka, koji je aplikant pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, u predmetu „Kovačević protiv Bosne i Hercegovine“, u crnogorskim medijima gotovo da se i ne govori, a trebalo bi, jer bi eventualno donošenje negativne presude u konkretnom predmetu moglo proizvesti veoma teške i ozbiljne pravne i političke posljedice po čitav region, ali i Evropu.
Naime, Kovačević je tužio državu Bosnu i Hercegovinu zbog diskriminacije, tvrdeći da mu je ugroženo aktivno biračko pravo, na način što kao građanin Federacije BiH od tri kandidata za članove Predsjedništva može glasati samo za predstavnike Bošnjaka i Hrvata, dok građani entiteta Republika Srpska, mogu glasati samo za predstavnika Srba. Takođe, njegova aplikacija odnosi se i na zaštitu aktivnog biračkog prava kad je riječ o glasanju za Dom naroda, kao gornji dom zakonodavne grane vlasti, za čije delegate birači ne mogu glasati, a izvor je političkih blokada i etničkih podjela.
Kovačević je svojom aplikacijom ukazao na diskriminatorne odredbe članova 4 i 5 Ustava Bosne i Hercegovine.
U osnovi, njegova aplikacija ima za cilj ustavno preuređenje BiH, njeno pravno definisanje kao jedne izborne jedinice, te uspostavljanje građanske države, umjesto koncepta države tri konstitutivna naroda, prema kojem, između ostalog, predstavnici Roma, Jevreja i drugih naroda koji nijesu definisani kao konstitutivni nemaju jednaka prava.
Sud je, kroz pet presuda, potvrdio da postoji diskriminacija kad je riječ o ostvarivanju pasivnog biračkog prava, iako te presude nikada nijesu sprovedene.
U avgustu 2023. godine donijeta je prvostepena presuda u Kovačevićevu korist. Presudom je utvrđeno da je Kovačević izložen diskriminaciji, čime je sudski dokazana ispravnost njegove teze da se aktivno biračko pravo ne smije poistovjećivati sa etničkom pripadnošću. Sud je konstatovao i da su konstitutivni narodi samim tim u povlašćenom položaju u odnosu na ostale građane Bosne i Hercegovine.
Vijeće ministara BiH podnijelo je potom zahtjev za preispitivanje prvostepene presude, a saslušanje je održano 20. novembra prošle godine.
U javnosti je problematizovano nekoliko činjenica. Nasuprot jasnoj i pravno utemeljenoj argumentaciji koju su iznijeli Kovačević i predstavnici njegovog tima, Azra Zornić koja je ranije dobila spor zbog diskriminacije u slučaju pasivnog biračkog prava i Jozef Marko, stručnjak u oblasti ustavnog prava, te nekadašnji sudija Ustavnog suda, faktički su se borile tri zainteresovane strane, braneći gotovo identičnu, političku argumentaciju, uz pokušaj da se ista konotacija pripiše i Kovačeviću i njegovom timu.
Iako na prvi pogled tematika slučaja djeluje kao unutrašnje pitanje BiH, implikacije presude biće mnogo dalekosežnije
Na jednoj strani bile su agentice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Agentica Monika Mijić tvrdila je kako Kovačević, koji je inače savjetnik člana Predsjedništva BiH Željka Komšića zastupa političku agendu, što je Kovačević negirao nepobitnim argumentima. Mijić je decidno isticala kako Kovačević nije diskriminisan, uzimajući kao argument njegovu etničku pripadnost, odnosno činjenicu da se izjašnjava kao Hrvat, te je, kako je navela, čak i privilegovan.
Nije teško zaključiti da ovaj protiv argument nema nikakvog smisla, budući da se Kovačević zalaže za jednakost – dakle, da se etnička, religijska i svaka druga pripadnost tretiraju kao intimna stvar svakog pojedinca i irelevantan osnov za ostvarivanje ljudskih i građanskih prava.
Na drugoj strani bio je britanski advokat Timoti Oti, kojeg je angažovao visoki predstavnik OHR u BiH Kristijan Šmit. Kovačević je tokom saslušanja ukazao na važnu kontradiktornost. Advokat koji je ujedno i član Venecijanske komisije, tokom saslušanja je oponirao mišljenjima komisije na koja se Kovačević pozvao u svojim podnescima, čime se faktički našao u sukobu interesa, tvrdeći kako bi pozitivna presuda mogla izazvati tenzije i dodatno destabilizovati BiH.
Brojni bosansko-hercegovački intelektualci, pa i sam Kovačević, smatraju da je ovakav stav podudaran sa stavovima HDZ BiH, te da ide u prilog ostvarenju hrvatskih interesa u BiH. Zaista, ne postoji osnov za dokazivanje na koji način bi donošenje pozitivne presude i utemeljenje građanskog koncepta njenim sprovođenjem moglo dovesti do destabilizacije zemlje.
Govorili su i agenti Republike Hrvatske, koja je podnijela zahtjev za učešće kao treća zainteresovana strana.
Očekuje se da presuda o kojoj odlučuje Veliko vijeće sastavljeno od 17 sudija, među kojima je i sutkinja iz Crne Gore Ivana Jelić (koja bi, shodno svom znanju i iskustvu trebala biti svjesna mogućih negativnih konsekvenci po sudbinu naše zemlje) bude donijeta u prvom kvartalu ove godine, odnosno na proljeće.
Negativna presuda predstavljala bi poraz Evropskog suda, te put ka regionalnoj i evropskoj neizvjesnosti
U javnosti BiH postoje indicije o pritiscima na sud koji dolaze sa različitih strana. Javno je dostupna informacija da je Hrvatska samo nekoliko dana uoči saslušanja pred Velikim vijećem donirala Evropskom sudu 10.000 eura što bi u slučaju donošenja negativne presude bilo protumačeno kao potkupljivanje, budući da se ovakva, nezabilježena donacija, već sada u dijelu javnosti tumači kao vid pritiska.
Iako na prvi pogled tematika slučaja djeluje kao unutrašnje pitanje BiH, implikacije presude biće mnogo dalekosežnije. Presudama Evropskog suda za ljudska prava, stvaraju se sudske prakse, koje važe za čitavu Evropu, ne samo za predmetnu državu.
Navedenu sudsku praksu, desničarske strukture širom regiona i Evrope mogle bi iskoristiti kao pravni osnov za sprovođenje anticivilizacijskih političkih ciljeva. Pitanje je i kako bi se legalizacija konstitutivnog nasuprot građanskom konceptu odrazila i na funkcionisanje same EU i nastavak procesa proširenja.
Kad je riječ o BiH, stvari su jasne. Pozitivnom presudom, članstvo u EU faktički bi bilo uslovljeno sprovođenjem ove i svih ranijih presuda, jer je Evropska konvencija o ljudskim pravima nezaobilazan dio pravne tekovine EU. Dakle, promjena ustavnog uređenja bila bi neminovna. S druge strane, negativnom presudom, faktički bi bilo legalizovano etničko čišćenje iz kojeg je i proizišao sadašnji ustavni poredak.
Kad je riječ o Crnoj Gori, pozitivnom presudom dobili bismo evropsku branu konceptu etnofederalizacije, dakle, promjenama Ustava, etničkom inžinjeringu i ukidanju građanskog društva. Bila bi to evropska zaustavna traka zlokobnoj ideološkoj matrici koju sprovodi aktuelna vlast, na čelu sa četničkim vojvodom, čiji dobro razrađen plan podjele vlasti i čitavog društva prema etničkom ključu dobro nam je poznat.
Ukoliko bi pak presuda bila negativna, Mandić bi imao odriješene ruke za sprovođenje svog nauma. I upravo bi antievropske snage u Crnoj Gori bile prve koje bi se brzopotezno pozvale na negativnu odluku Evropskog suda. Bio bi to finalni šamar za Crnu Goru i siguran put ka preoblikovanju ustavnog, političkog i izbornog sistema. Aktuelna garnitura, bez dileme, ne bi čekala, već bi prva krenula sa sprovođenjem pogubnih praksi, a identična opasnost prijeti i ostatku regiona, naročito Kosovu i Sjevernoj Makedoniji.
U krajnjem, pobjedom građanskog koncepta, bili bi srušeni i potpuno delegalizovani snovi regionalnih, ali i evropskih etnonacionalista. Zaštitom ljudskih i građanskih prava, bio bi osiguran i temelj regionalnom miru. Negativna presuda predstavljala bi najveći poraz Evropskog suda, te put ka regionalnoj i evropskoj neizvjesnosti, bez lako predvidivog ishoda.
