Vjeverice djeluju kao slatke, pametne, spretne i vješte životinjice. I jesu, osim što imaju jednu slabost – malo su zaboravne. No, nismo li svi? Baš kao što se ni mi ne možemo sjetiti gdje smo ostavili ključeve ili parkirali auto, ni one se često ne mogu sjetiti gdje su sakrile svoje lješnike i žirove. S obzirom na to koliko ih „posade“, nije ni čudo. Ko bi vodio evidenciju o svemu?
Tužno je pomisliti na sav taj trud koji ulože, samo da kasnije ne bi pronašle polovinu svojeg špajza. No, ovo ima i neke benefite: zahvaljujući njihovom zaboravu, svake godine niknu milioni stabala širom svijeta.
U procesu (samo)razmnožavanja učestvuje i samo drveće. Steve Mould, britanski naučnik sa Univerziteta u Oxfordu, objašnjava kako hrast svakih nekoliko (u prosjeku pet) godina odjednom proizvede i do deset puta više žirova nego prethodnih godina. Ova količina žirova premašuje kapacitete populacije vjeverica u okolini – na njihovo oduševljenje.
S obzirom da je žirova nevjerojatno mnogo za vjeveričje standarde, one će se još žustrije baciti na posao, zatrpati sav višak i stvoriti zalihe. A to je upravo ono što hrast želi. Na pitanje zašto se ta hiperprodukcija žireva događa svakih nekoliko godina odjednom, umjesto da bude ravnomjerno raspoređeno kroz svaku godinu, Mould objašnjava kako bi u tom slučaju i populacija vjeverica, zajedno s njihovim predatorima, narasla da „popuni“ te kapacitete – ovako se prirodno reguliše populacija predatora dok se hrast nesmetano širi.
Zasluge za širenje sjemena i plodova mogu se pripisati i pticama, ali vjeverice definitivno dobivaju zlatnu medalju. Svake jeseni upadnu u manijakalnu fazu spremanja zaliha i zakopavaju lješnjake, žirove i orašaste plodove u krugu svojih staništa, tamo gdje procijene da ih mraz neće uništiti. Ponekad u potrazi za idealnom lokacijom odu mnogo dalje od svoje kućice, zbog čega zakopane lješnike možete pronaći svuda.
A koliko su lukave i pametne, govori nam ovaj podatak: u strahu da ih neko posmatra (npr. predator ili konkurencija), ponekad će odglumiti da skrivaju lješnik. Iskopaće rupu i odglumiti da zakopavaju lješnik, a zapravo će ga ugurati u usta i potražiti sigurniju lokaciju.
Šteta što će je kasnije vjerojatno zaboraviti. Naučnici procjenjuju kako u najboljem slučaju vjeverica pronađe samo dvije trećine zakopanih lješnika, od čega su dio tuđi lješnici. A ostatak? Većina zaboravljenih i izgubljenih lješnika ili žirova izrasće u drveće čime vjeverice postaju mali junaci sadnje drveća – pa makar toga ne bile svjesne…
