Jedna slika sa ovogodišnje ceremonije dodjele Nobelove nagrade za mir obišla je svijet. Na njoj su veliki portret iranske aktivistkinje i njeno dvoje djece (sa praznom stolicom između), koji su umjesto majke primili priznanje. Druga slika, svijetu je i dalje nedostupna. Na njoj bi mogla biti ona... Izmučena štrajkom glađu i kažnjeničkim metodama u iranskom zatvoru Evin.
Novinska vijest o tome glasi ovako: ,,Blizanci Ali i Kijana nijesu vidjeli majku,Nargis Mohamadi, otkako je uhapšena prije osam godina. Iranska vlast ju je zatočila zbog ,,širenja propagande“. Mohamadi je dobila Nobelovu nagradu za mir 2023. godine zbog borbe za ženska prava u Iranu. Ali i Kijana će primiti nagradu u njeno ime. Mohamadi je od 2022. godine zabranjeno da iz zatvora zove članove porodice“.
Ipak, ona je uspjela da pošalje pismo kojim se obraća članovima Nobelovog komiteta i međunarodnoj javnosti. U pismu je, između ostalog, napisala: ,,Bila sam djevojka od 19 godina kada sam privedena jer sam nosila narandžasti kaput. U pritvorskom centru, bez daha od nevjerice, užasa i šoka, vidjela sam mračne ljude u crnim uniformama sa bičevima u rukama koji su nemilosrdno udarali četiri žene koje su bile zatočene bez pravnog postupka, slično desetinama drugih. Mnogo godina kasnije, svijet je prošle godine bio svjedok da se mlada žena po imenu Mahsa-Jina Amini suočila sa moralnom policijom pod izgovorom da je nosila neprikladan „hidžab“ i kao rezultat toga izgubila život.
Stotine demonstranata je upucano gumenim i pravim mecima i ubijeno, šest demonstranata je obješeno, a talas hapšenja, mučenja, samica, napada, progona i uznemiravanja se nastavio. (…) Mi, ljudi Bliskog istoka u zemljama poput Irana i Avganistana, iskusili smo život pod tiranijom i diskriminacijom i otkrili neophodnost implementacije koncepata slobode, demokratije i ljudskih prava čak i prije nego što smo ih prepoznali i razumjeli kroz proučavanje naučnih teorija i naučnih tekstova. Ustali smo da se borimo protiv prekršilaca i neprijatelja ovih koncepata jer smo od samog djetinjstva izloženi dominaciji, očiglednom i skrivenom nasilju, tiraniji i diskriminaciji autoritarnih režima u našem svakodnevnom životu“.
Uz zahvalnost globalnim medijima, novinarima, aktivistima i aktivistkinjama koji se bore za ljudska prava, organizacijama civilnog društva i društvenim pokretima, umjetnicima, filozofima i političarima, čija je misija podrške ljuskim pravima neodvojiva od njihove lične misije, svim zatvorenim aktivistkinjama i aktivistima čije borbe liče na njenu, Mohamadi je pozvala na globalnu podršku narodu Irana do konačne pobjede, uz poruku: ,,Pobjeda nije laka, ali je izvjesna“.
Sasvim daleko od akademskih ili pamfletskih rasprava o prirodi i svrsi društvenog angažmana i aktivizma, priča Nargis Mohamadi je priča o dva prizora i smislu borbe. Prizor post festum je često onaj u kojem, ipak, makar i posthumno, bivaju nagrađeni oni kojima je aktivistička borba za dobrobit ljudi oko njih bila ujedno i životni smisao. Međutim, godinama prije ovog, u osnovi uvijek trijumfalnog raspleta, najuporniji i najbeskompromisniji u borbi za ljudska prava nerijetko prolaze sve oblike stigmatizacije, dehumanizacije, psihološkog, fizičkog i institucionalnog progona i mučenja. Njihova ljudska vremena najčešće nijesu označena slavljenjima već, upravo suprotno, vrlo konkretnim patnjama.
Kada je 10. decembra 1948. godine, u Parizu Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, Elenor Ruzvelt je izgovorila da bi Deklaracija mogla da postane Magna Karta za čitavo čovječanstvo. Izvjesno je da je deklaracija bila prvi korak u procesu formulisanja Međunarodnog zakona o ljudskim pravima, a među osnovnim principima koji čine ljudska prava našli su se i pravo na slobodu, zabrana diskriminacije, zabrana mučenja, pravo svake osobe na pravično suđenje, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, na slobodu mišljenja i izražavanja, na slobodu okupljanja i udruživanja, na učestvovanje u upravljanju svojom zemljom putem izbora, pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvariti ljudska prava.
Usvajanje Deklaracije predstavljalo je svojevrsni koopernikanski obrt u shvatanju međunarodnog prava. Osporena je dotadašnja doktrina po kojoj je međunarodno pravo isključivo pravo između suverenih država. Pojedinci i grupe, tako, postaju subjekti međunarodnog prava. Time su stvoreni uslovi da se osude varvarski režimi koji pokazuju ravnodušnost i prezir prema ljudskim pravima, odnosno, stvoreni su uslovi da se prava svakog građanina pojedinačno mogu utvrđivati na svjetskoj političkoj pozornici, iznad i čak nasuprot pravu države kojoj pripada (i koja ga ugnjetava).
Negdje između dva prizora borbe (surovog, mizoginog režima u Iranu koji ju je trinaest puta hapsio i osudio na 154 udarca bičem i 31 godinu zatvora i dodijeljene Nobelove nagrade za mir), nalazi se lična sudbina Narges Mohamadi. I vjerujem da bi na pitanje na pitanje – da li vrijedi - odgovorila jednostavno: Da. To je borba za Smisao. Ili za Slobodu. Ili – i jedno i drugo, istovremeno.
