U tekstu, autor Dejan Ilić se pita: koliko puta može umrijeti jedna zemlja, to jest, konkretno, Jugoslavija? Sinoć su poruke zajedništva u žalosti vitlale Jugoslavijom. Opraštajući se od Balaševića, još jednom su se mnogi od nas oprostili od Jugoslavije.
Preko raznih mreža, čitaocu je sinoć, vjerujem, kao meni stizalo: nisam bio posvećeni ljubitelj njegove muzike, ali večeras osjećam da su tuga i gubitak preveliki. Možda je čitalac, kao ja, sinoć na HRT-u ponovo odgledao snimak koncerta Đorđa Balaševića iz 2001, u Puli. I bile su mu oči pune suza dok je u prvim redovima ispred bine gledao djecu rođenu poslije Jugoslavije kako u glas pjevaju pjesme iz vremena koga se po prirodi stvari ne mogu sjećati, i tako ipak žive, možda i nehotice, Jugoslaviju.
Vidio je čitalac, ako je gledao, i sredovječne ljude na obodu pulske arene: sjede na tribinama kao u vremeplovu. Prisjećaju se… Zaista, čega se oni to sjećaju?
Sjećanje na Jugoslaviju je kao španska serija – sapunica „pijanstva i kiča“
Jake strasti, neuvjerljivi zapleti i još gori raspleti. Koloplet ljubavi i mržnje sa pjevanjem i pucanjem. Kao u Balaševićevim pjesmama – na ivici kiča i preko te ivice. Zato se tako lako identifikujemo sa njima. To jesu pjesme naših života baš zato što su kič. Naši životi su – kič. Da se odmah razumijemo, ne mislim da u tome ima bilo šta loše, po Balaševića. Da su nam (jugoslovenski, a postjugoslovenski pogotovo) životi bili smisleniji, Balašević bi, vjerujem, pisao drugačije pjesme.
Tako to ispadne kada bijedni i preko svake mjere zli junaci, bez kojih su sapunice nezamislive, nahrupe u stvarni svijet i počnu da ga oblikuju prema svojoj mjeri. Ako ih ne otjeramo na vrijeme, počnemo da živimo njihove fikcije. A tu nema mjesta za nijanse i pažljivo rasuđivanje. Samo jake emocije i brzi – reklo bi se – površni zaključci. Ali, utisak o površnosti je pogrešan. Jer se u tom jednostavnom, plošnom, crno-bijelom svijetu uvijek zaključuje i bira između dobra i zla. Koliko god da je plošan, dubina (moralnog) pada u tom svijetu je zagarantovana.
Balašević se pak pokazao kao nepogrešivi sudija, na strani dobra. To njegovom kiču daje jednu višu – moralnu vrijednost. Kada se lako identifikujemo sa njegovim pjesmama i predajemo dertu u njima, pored mnogih drugih stvari, mi zapravo želimo i da sebe vidimo boljima nego što inače jesmo. Na isti način sjećamo se i Jugoslavije. To je, poslije svih promašenih odluka i njihovih ružnih ishoda, sjećanje na neke izmišljene bolje nas. Tu se, u tom izmišljenom boljem svijetu, sreću gledaoci sa tribina na obodu arene i djeca iz prvih redova, kada zajedno pjevaju u glas Balaševića, to jest Jugoslaviju.
Zato su širom Jugoslavije tekle suze i kada su umrli Oliver Dragojević ili nedavno Mira Furlan, ali i kada je poginuo Toše Proeski, kome faktička Jugoslavija, baš kao i njegovoj publici, teško da je mogla išta da znači.
Jugoslavija se budi svaki put kad nam je teško, kada pomislimo da smo sami u nevolji i kada nam susjedi pruže ruku i kažu – niste sami. Jeste, čisti kič. Ali, moralno superiorni kič. Gledali smo to, recimo, 2014, kada su na trgu u Skoplju Makedonci donosili i ostavljali pomoć za nastradale u poplavama u Srbiji. Gledali smo to i nedavno, kada su poruke utjehe s ove strane Dunava krenule ka Zagrebu postradalom u zemljotresu. Te svojevrsne kanale solidarnosti kopali su i održavali, zajedno sa drugima, a svako na svoj način – i Proeski, Dragojević, Furlan, Balašević.
U jugoslovenskoj sapunici, spram opakih negativaca, oni su naši pozitivni superjunaci. Na razornu realnu moć politike, odgovarala je pozitivna simbolična moć popularne kulture. Ishod tog neravnopravnog sukoba morao je biti tragičan: s jedne strane gola sila, s druge strane… Zaista, šta je s druge strane? Nešto pjesama, priča, filmova. Ali, takva kakva je, nematerijalna i fluidna, ponekad oskudna u nekim svojim sadržajima, popularna kultura je ipak neuništiva. Sapunice teže da svoje jednostavne obrasce razvijaju u nedogled. Tako i Jugoslavija. Sa njom i Balašević.
Koliko puta može umrijeti Jugoslavija? Bezbroj. Jugoslavija je vječna. Kao pjesma Balaševića.
