Godine 2015. na Pariškoj klimatskoj konferenciji (COP 21) usvojen je prvi univerzalni, pravno obavezujući globalni sporazum o klimatskim promjenama.
Evropski klimatski pakt ima za cilj da bude otvorena i ambiciozna inicijativa za svakoga. Poziva sve građane da učestvuju u mjerama za zaštitu klime i izgradnju zelenije Evrope. Pakt ima za cilj što veću efikasnost a svako od aktera i učesnika mora poštovati njihove zapisane vrijednosti: nauka, odgovornost i zalaganja; transparentnost; bez manipulativnog zelenog marketinga, ambicioznost i hitnost, mjere prilagođene lokalnom kontekstu, raznolikost i uključivost. Ovako izgledaju osnovne vrijednosti i obaveze sporazuma - paktova savremenog, modernog društva kome je stalo do sopstvenog kao i napretka planete. U osnovi riječ pakt (lat. znači sporazumiti se), predstavlja međunarodni ugovor većeg značaja između dvije i više država, stranaka ili osoba; to je svečani dogovor, sporazum, nagodba kojom se stupa u savez.
Pored pomenutog, sve aktuelniji kod nas, a i vani predbračni sporazumi, uglavnom sklopljeni zbog imovine i bogatstva u cilju zaštite imovine onoga imućnijeg - jačeg. Pa ono što se sporazumno spaja sporazumno će se i razdvojiti. Obično bogatstvo jednog bračnog partnera stečenog prije stupanja u zajednicu ukoliko se zajednica raskine ostaje u njegovom-njenom vlasništvu, a ono što steknu tokom trajanja zajednice se dijeli dogovorom ili pod uslovima navedenim u sporazumu dobrovoljno potpisanom prije stupanja u zajednicu.
Svaki ugovor, sporazum, dogovor ili pakt služi kako bi se sve potpisane strane pomirljivo o nečemu dogovorile, kako bi se međusobno poštovale razlike prilikom ispunjavanja zajedničkog cilja od kojeg sve strane imaju korist.
Kod nas se već mjesecima govori o potpisivanju nekog tzv. temeljnog ugovora, čiji tekst nikome nije poznat, a on treba biti potpisan između viševjekovne zemlje, istorije, kulture, države Crne Gore i vjerske zajednice nama susjedne države. Po onome kako se može naslutiti iz pisanja stranih medija u Crnoj Gori ovaj ugovor se sklapa, prostim jezikom rečeno, kako bi ovaj bogatiji ,,sporazumno“ nakon sklapanja ,,braka“ svoje bogatstvo, ime, tradiciju, nekretnine i kulturu ,,dobrovoljno“ prenio siromašnijem i time poništio sebe u korist stranog tijela, tj. vjerske zajednice sa sjedištem u drugoj državi. Jasno je da svaki ugovor može biti poništen i prekinut, ali zašto bi neko pristajao da svoju kuću prepiše drugome i u njoj živi kao podstanar pod visokom rentom i ograničenim uslovima stanovanja?
Savremeno društvo vodi bitke o ekologiji, bavi se vrijednostima opšteg napretka, u novijoj istoriji tvrdim da svijet još nije vidio ovakav oblik ugovora između dvije po svemu nekompatibilne partije, koje njime žele da ponište istorijske, društvene, kulturne tekovine i fakte.
Umjesto da idemo u korak s vremenom, da pričamo o planovima za neka buduća vremena, ili da sklapamo ugovore o klimatskim promjenama, zdravoj sredini, da potpisujemo ugovore i sporazume o kulturnoj razmjeni i saradnji. Mi, 2021. godine sve više ličimo na Crnu Goru 1916. godine, a u medijima se opet manipuliše i traži da kralj Nikola mrtav završi ono što nije za života htio ni uradio, a to je da ,,dobrovoljno“ potpiše kapitulaciju Crne Gore, kako bi nas tako pomirene i relaksirane još jednom neki tamo Aleksandar, konačno, a ovaj put uspješno ispravljajući greške prošlosti ,,spasio“ baš kao i one 1918. godine. Umjesto komentara ostaviću citat iz Lelejske gore, Mihaila Lalića:
„Kako bi bilo da je bar malo drugačije bilo sve ovo što je bilo prošlo? Nikako. Drugo se sjeme tu ne bi rodilo. I sve što je prošlo, neće da prizna da je prošlo, dok se ne osveti onome što na njegovo mjesto dolazi. Niko je od onih što izgledaju tvrđi nego što čojek treba da bude. Sličan kamenu, a nikom ne pada na um da zažali kamen, čak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju: dolje mu neće biti gore, nego što mu je bilo gore. Sve to zbog ogromnog razmaka između onoga što imamo i onoga što hoćemo da imamo, jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se pređe…“
