U Crnoj Gori nedavno je obilježen najljepši majski dan.
Za mnoge, to je bio samo još jedan proljećni dan.
Šteta.
Tog dana su mogli naučiti svetu tajnu crnogorske istrajnosti.
Spoznati bljesak crnogorske luče. Osjetiti blagoslov crnogorskih vladara koji su nam ostavili u amanet da se nikad ne pokorimo.
Da sloga i ljubav daju krila kojima se uvijek dižemo iz pepela. Do neslućenih visina.
Krenula je tog jutra rijeka patriota iz svih krajeva Crne Gore. Neki bi ih izmilošte nazvali pripejd partiotama, banalizujućitaj osjećaj i umanjujući ga izjednačavajući ljubav prema domovini i pripadnost partiji.
Šteta.
Mogli su osjetiti istinsku radost i ljubav prema svojoj domovini kojom su se usudili upravljati.
Tog majskog jutra, razišli su se uporni oblaci i obasjalo je Sunce. Kao znak.
Da je Crnoj Gori došlo proljeće. Kao simbol nepobjedive svjetlosti i topline kojom prkosimo otkako nas ima.
Krenula je rijeka naroda ka svom izvoru.
A gdje bidrugo izvor bio, sem na Lovćenu.
Zaorila se pjesma crnogorskim drumovima, probudila najljepše emocije medju svima nama koji smo srcem bili jedno.
I 2006. I 2021.
I kad je bilo teško. I kad je postalo još teže.
I danas, kada je najteže.
Obojila je crvena boja i drumove i domove. Pomogla je i zlatna.
Da nas podsjeti da je za velike stvari uvijek potrebna vatra.
I to ona najsnažnija. Koju u sebi nosimo. Ona koja nas pokreće, koja u nama uvijek tinja, kao podsjetnik da ne odustajemo.
Iskra nepobjediva i u najvećem mraku. I u najvećem beznađu.
Luča crnogorska.
Ispunila je mladost Ivanova Korita. Cetinje prigrli svako srce koje dođe s iskrenom emocijom pripadanja.
Prenosila se radost među ljudima, ujedinila je ljubav različite vjere, nacije i generacije.
Začu se huk ljubavi s Lovćena, simbola slobode i nepobjedivosti. Pokaza se njena snaga, toliko silovita da je odjeknula cijelom Crnom Gorom.
Mudri vladari znaju koliko su važne poruke s Lovćena. Jer to su poruke svoga naroda.
A ko svoj narod ne sluša, ne može se nadati ničemu dobrom.
Tu su lekciju naučili mnogi do sada.
Tu će lekciju na svojoj koži osjetiti svi koji se o taj glas ogluše.
A narod je pokazao da će majske zore uvijek svitati.
Čak i onima koji ih ne budu iščekivali.
Da će postojati Crna Gora, dok je Sunca i dok je Grahovca.
Poručio je glasom ljubavi da nema vladarima jedne strane, dok je narod na drugoj strani.
Glas je odjeknuo i na skoro praznom Trgu nezavisnosti. Da ga bolje čuju oni koji su usamljeni praznovali.
Da ga čuju i da se urazume. Dok još nije kasno.
Da nas usud prošlosti i dalje prati, pokazala nam je ko bi drugi do - zastava. Zvuk paranja tkanine izazvao je reakciju cjelokupne javnosti.
Tu smo ostali dosljedni sebi i naravno, odmah se podijelili.
I to na one kojima se istovremeno i srce zaparalo.
I na one kojima se ispunila želja da ipak osjete malo radosti.
Zamajac vjetra koji uništi zastavu, osjetismo u punom kapacitetu u divnim riječima podrške sa svih strana poput "Bog vas kažnjava nevjernici, vidite li?"
"Vječna vam je Crna Gora taman ka i zastava".
Osmjeliše se da govore i oni koji su iz prikrajka gledali kako se slavi državni praznik bez pokliča mržnje i bez poziva na podjele. Pa požuriše da to poprave, jer nije dan prošao u Crnoj Gori, da ga nismo mržnjom obilježili.
Iako se na svakom koraku svakog dana srijećemo sa nezapamćenom količinom ljudske zlobe, zatekla me ta ogoljena surovost koju se više niko ni ne trudi da prikrije.
Čak joj krila daju riječima kojih će se jednog dana stidjeti. Ili bi makar trebalo.
Priskočiše zlatne ruke naših Crnogorki da prišiju rasparanu tkaninu.
Da pomognu u još jednoj borbi, sa nama samima.
Da se spasi što se spasiti da i umire ustreptala srca gorskih vukova koji su došli da stanu pod tu zastavu.
Da opravdaju svoju ulogu temelja društva, pjesmom opjevanu kroz vjekove.
Zaliječiše Crnogorke poderotine. I na zastavi, i na srcima svih nas kojima je bilo potrebno da se zavijori.
Ne kao simbol nezavisnosti. Ne kao simbolpobjede. Ne kao simbol podjele.
Nego kao simbol nade.
Da je ima, dok je onih kojih su spremni da se pod njom ranjenom okupe i slogom je spase.
Kao simbol vjere.
Koja nas je vodila naprijed, čak i kad smo imali gotovo nemoguće šanse da uspijemo.
Kao simbol ljubavi.
Prema Njoj. Našoj.
I svima Njima. Ničijima.
Samo to još ne znaju.
Zlatnim vezom Crnogorke vidaju rane, nevažno da li su od metka, vjetra, ili oštre riječi.
Prkosom koji je tjerao Crnogorce da bez straha idu naprijed, nepokolebljivo i hrabro, s vjerom i nadom u svijetlu majsku zoru, podigla se zastava.
Kao štit svima nama koji vjerujemo da je 13.jula mala zemlja velikih ljudi hrabro rekla NE okupatorima. Odvažila se da žrtvuje najvrednije što ima, da bi mi danas slobodni živjeli.
Ne, nije ovo sloboda za koju su hrabri Crnogorci, partizani, dali živote. Zaslužili su mnogo više od nas.
Mnogo više od "zajedničkog spomenika."
Mnogo više od relativizacije njihove uloge u svakom stubu postanka i opstanka slobodne Crne Gore.
Sjutra je tvoj najvažniji praznik, ljepotice naša.
Oprosti nam, što i ovaj dan dočekujemo nedostojni njegovog značaja.
Oprosti nam, što i danas ima onih koji ne žele da te prigrle i koji tvoje rane dočekuju s radošću, a tvoje pobjede unižavaju veličanjem onih koji su ti te rane zadavali.
Oprosti nam, što zaslijepljeni vjerujemo da trulim kompromisima možemo naprijed.
Nema nama naprijed dok ne spoznamo žrtvu boraca koji su ginuli s osmijehom. Ponosni što za tebe život daju.
I vjeruj nam.
Da nikada nećemo dozvoliti da se ugasi luča slobode koja tinja od tog davnog 13.jula.
Da će pobijediti svakog ko zaprijeti mrakom.
Vjeruj nam.
Da još ima onih koji te vole kao Ljubo. Koji će s prkosom i osmijehom braniti svoje ideale. Tebe.
I mirno spavaj, Ljepotice.
Znam da si umorna od brojnih borbi, izdaje, previranja, mržnje, velikih žrtvi, porušenih mostova.
Mirno spavaj, jer će sjutra simbolično, osvanuti ljubav, obojena najuzvišenijim osjećajem ponosa na sve što jesi.
Na sve što ćeš uvijek biti.
Jer, vječna bićeš domovino moja mila.
