U susret svakom Prajdu uzbune se isti stari duhovi. Iste, dobro poznate aveti započnu svoje orgije bestijalnosti. Svake godine u isto vrijeme. Povod? Pa, Prajd, naravno. Motiv? Očuvanje tradicionalne porodice i svetinje braka?! Kako to samo uzvišeno zvuči, i koliko to zapravo ništa ne znači. Praznoslovlje, svojstveno rulji čiji su um odavno iskljucale vrane srpskih sveštenika.
Rulji kojoj su i tradicija i porodica strani koliko je i hrišćanstvo strano njihovim pastirima. A vrijednosti o kojima tako sladostrasno govore? Oni koji s drvenim krstom na retrovizoru, s badnjakom na hladnjaku, a manastirima na ramenu na smrt premlaćuju svoje majke, žene, sinove i šćeri? Jesu li to vrijednosti koje se suprotstavljaju Paradi ponosa? Je li to antipod Sodomi i Gomori, kako je počivši glasnogovornik mržnje Amfilohije Radović označavao povorke ponosa? Koga to ugrožava LGBT zajednica? U čiju to tradiciju i porodicu diraju svi ti strašni šetači? Možda u tradiciju vladika-pedofila, ili vladika-pedofila i ratnih huškača? Ili možda vladika homoseksualaca, pedofila i ratnih huškača? Zaista, zar ćemo dozvoliti da šetači ugroze našu svetu tradiciju i naše srećne porodice.
“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna nesrećna je na svoj način”, pisao je Tolstoj. Kakve su to srećne pravoslavne porodice? I liče li jedna na drugu? Možda su to one porodice koje na okupu lome posnu pogaču i porodično gledaju direktan prenos suđenja ratnom zločincu Ratku Mladiću, a zatim horski sočno opsuju i pretke i potomke zlim sudijama Haškog tribunala? A onda u neđelju ujutro svi zajedno, ruku pod ruku, odlaze na liturđiju, žvaću hljeb, piju vino i sriču Očenaš. Je li to porodica koja poriče da su njeni heroji s lica zemlje izbrisali hiljade drugih porodica? Ili je to porodica koja na stub srama zakiva porodicu đece koja su bila žrtve srpskih episkopa? Možda je baš takva jedna srećna pravoslavna porodica proklinjala mrtvog Milića Blažanovića, dječaka koji se raznio bombom jer više nije mogao da podnese zlostavljanje kojem je bio izložen. Nije više mogao da trpi iživljavanje srpskog vladike Vasilija Kačavende. I zašto laže mrtvi Milić Blažanović, ne bi li uprljao ime našeg svetog vladike? – pita se srećna pravoslavna porodica.
Branimo li čistotu i nevinost jedne takve porodice? Porodice koja nakon ručka uživa u prizorima razorenog Mariupolja i ostalih ukrajinskih gradova. Porodice koja je ravnodušna nad ubijenom ukrajinskom đecom, i u transu nakon svakog javnog nastupa ubice Vladimira Putina. Koga i što mi zapravo branimo? Za kakve vrijednosti priređujemo moleban? Ko će se to i s kakvim pravom obratiti Bogu? Oni koji su se Boga davno odrekli, ako su mu ikada i služili? Zar ne znaju da Bog ne brani njihove idole i porodice koje brane njihove idole? Zar im baš ništa nije jasno, ili su toliko opijeni moći da se svima rugaju u lice? Koga je ugrozio jedan Oskar Vajld, ili jedan Elton Džon, Klaus Man ili svi oni Ginzberzi, Barouzi, Kapoti, Lorke, kome su i kakvo zlo nanijeli svi ti ljudi? Da li je zbog njih nečija majka zakukala, a pogrebnik se hvatao za glavu kad je ugledao tijelo raznijeto bombom? Ko je patio zbog svih tih ozloglašenih i obliježenih? Niko. Zbog čuvara tradicije patili su mnogi.
Kome još mogu slovo o svetinji braka držati preljubnici? No, u crkvi u kojoj su ubice proglašene za svece, sve je moguće. Pa i to da ogrezli u grijehu za grijeh prokazuju.
