Čekajući Berane i Ulcinj, tačnije ishod lokalnih izbora u tim gradovima, čekamo Godoa. Navikli smo. Što radimo u međuvremenu? Pa skoro ništa. Kakvi god da budu ishodi ovih ili nekih drugih lokalnih izbora, mi ćemo čvrsto biti odlučni da čekamo. Razlozi zašto je to tako su mnogobrojni. Inferiornost i odsustvo odgovornosti, atmosfera rubnih krajeva dalekih od svijeta, stilovi ponašanja koji se najslikovitije pakuju u pseudopatriotizam i pseudoduhovnost. To što su proruski ili prosrpski nastrojeni, ne pomaže, jer daleko su i od toga. Tek im titule karikaturalno pašu. U centrima na koje se pozivaju, znamo da ima i drugih glasova i persona koje dižu glas protiv. To što kod nas nijesu takvi vidljivi, niti čujni problem je što su ovi naši pretplaćeni na filtere koji tačno i ciljano propuštaju samo ono što ne uznemirava poredak srpskog ili ruskog sveta.
Novi talas disidenstva koji je pokrenula putinovska Rusija, ili svojevremeno u Srbiji Miloševića, nema značajnu refleksiju na današnju Crnu Goru. Dio političke elite čvrsto stoji na talasu događanja naroda i izgleda da je stanje takve zaleđene politike stabilno. Apostoli ministri sa državnog nivoa, aterirani na lokalni nivo Berana i Ulcinja, sa glavnim apostolom u posvećenoj molitvi za mir u svijetu. Ne znam kako bi izgledala ova naša komedija, kada bi u stvarnosti stvarno došao neki Revizor iz Moskve da provjeri stanje u guberniji. Revizori beogradski su već tu, oni su manje bitni za ovaj zamišljeni dramolet. Oni stabilno od 1918. godine vrše svoje zadatke, a nije da im nijesmo pomagali i prije te kobne godine, a ni poslije, sve do danas. Zato valjda nemaju zvanično Ambasadora, ali imaju puno ambasadorčića koji konstantno opjevavaju srpstvo ugroženo, bdiju nad duhovnošću Crne Gore. I zato nema razloga da se nešto čini, stvara i promišlja.
Kada ostaneš bez države, splasne skroz elan i zanos za stvaranjem, stvaralaštvom ili graditeljstvom. Ciljevi skromni, a tačke kontinuiteta prije ćemo pronaći u nekim malim privatnim biznisima, nego što ćemo ih naći na državnim ili nacionalnim adresama institucija čiji razlog postojanja nije drugačiji u odnosu na neke druge zemlje. Ali za razliku od drugih u kome odgovorne institucije grade i stvaraju, provociraju, inspirišu i uznemiravaju duh zajednice, naši su ušuškani u recikliranje tema iz prošlih vremena, presipaju iz šupljeg u prazno, demagogija je visoko razvijena disciplina, a populizam je logičan izbor.
Vidljivost svake kulture počiva na njenoj stvaralačkoj i komunikacijskoj vitalnosti, a ne na veličini i to je, zapravo, snaga i tzv. malih kultura. Stvaranje novih kulturnih vrijednosti koje emaniraju crnogorski kulturni identitet ne može uništiti kontekst koji svjedočimo. Može ga na momente prisvojiti ili obesmisliti, može ga i osporiti, ali ga ne može poništiti. Tačke konflikta su izazov za savremenu kulturnu i umjetničku produkciju. Zajednica podrazumijeva stvaranje memorije, a memorija traži produkciju sadržaja, uz preduslov da postoje dovoljno uticajni individualni i institucionalni kapaciteti - program, repertoar, konferencije, knjige, mediji...
Najnovija priča prisvajanja koja ulazi u arhiv jeste najava opere Vladimir i Kosara, na društvenoj mreži Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, kao srpske verzije Romea i Julije, i to sve kao dio programa Evropske prestonice kulture Novi Sad 2022. Na samom sajtu pozorišta projekat se opisuje kao jedno od najstarijih predanja i ljubavnih priča na Balkanu, i dodaje pre Nemanjića. Nije problem Vladimira i Kosare koja kao novo opersko ili bilo koje drugo umjetničko djelo može biti izvedeno na bilo kojoj tački zemaljske kugle, ali je problem kada se kulturna vrijednost prisvaja i manipuliše pričom koja je sve, ali nije ideja evropskih kulturnih vrijednosti. Priča Vladimira i Kosare je upravo to, prožimanje kultura, kulturna raznolikost i obaveza da se pomenu svi narodi i kulture koje čuvaju zajedničku baštinu. Crnogorci, Albanci, Makedonci, Bugari, Hrvati i Srbi. Tako bi novosadska opera zaista bila i evropska, ali hoće da je samo srpska. Možda im nije prijalo da je Vladimir, zapravo, Sveti Vladimir Dukljanski. A mi da se podsjetimo da je i zbog čekanja Godoa sa početka priče prestalo praktikovanje Kulta Svetog Vladimira, odnosno iznošenje krsta Sv. Vladimira uoči praznika Trojičindan ili Duhove na vrh planine Rumija kod Bara prije izlaska sunca, u kome su učestvovali predstavnici pravoslavne, rimokatoličke i islamske vjeroispovijesti. Multikulturalizam i interkulturalizam koji to više nije. Pjesma je moja, pa ti pevaj brate! Tako nekako…
