Svrha istorije, pa i vojne kao posebne discipline, je proučavanje istorijskog iskustva svih naroda u vođenju ratova za odbranu otadžbine, vojno-političkih rezultata, osobina istaknutih vojskovođa, vojne misli, korišćenje vojnoistorijskog iskustva u praktičnom radu, borbenih tradicija vojske i herojske prošlosti Otadžbine.
Spoznajom objektivne i činjenične prošlosti, pruža nam se mogućnost da razumijemo sadašnjost i predvidimo budućnost.
Istorijske paralele nijesu u potpunosti adekvatan pokazatelj sadašnjih problema, ali su i te kako dobar uporedni indikator za dublje sagledavanje složenih društvenih dešavanja, a prije svega fenomena rata.
Iz tumačenja istorije, razumijevanja društvenog kretanja, proizilaze rešenja za mnoge probleme pojedinaca i društava koji su bili zajednički.
Svaki rat je proizvod i rezultat ljudske aktivnosti, isto kao i mir.
Realno je za očekivati da Crnu Goru, očekuje dugotrajna nestabilnost prouzrokovana njenim dubokim istorijskim podjelama
Za razumijevanje dešavanja prošlosti, skorije prošlosti,sadašnjih,a samim tim i budućih događanja u Crnoj Gori, vrlo je bitno sagledati istorijske paralele i trenutna dešavanja između Ukrajine i Rusije, kao i viševjekovne odnose Crne Gore i Srbije. Zato moramo da znamo, da proučavamo, da je se sjećamo i da se sa njom suočavamo. Ipak, to je možda, koliko toliko, nada da ne upadamo uvijek u iste greške.
Ova dva društvena sistema, uprkos razlikama u mnogo čemu podsjećaju jedan na drugi.
Ako za trenutak zanemarimo istorijske paralele, bilo koje zemlje i naroda, ono što čini Putin i Ruska federacija u Ukrajini, je interes u odbrani „ruskog sveta“od Zapada, što se nikako ne uklapa sa ruskom političkom istorijom.
Osnovna pretpostavka Putinovog narativa svodi se na stajalište, duboko uvjerenje, o istorijskoj neraskidivosti ukrajinske nacije od ruske države, te da je Ukrajina vještačka tvorevina, da je to jedan te isti narod, država i nacija koje su stvorili komunisti, oduzeta teritorija, etc.
I aktuelni predsjednik Srbije je izkazao veliki žal i fatalnu grešku prethodne vlasti, što je dozvolila da se Crna Gora „samooduzme“ od Srbije, Crna Gora, koja je pod drugim imenima, bila najstarija država na ovim prostorima i bila teritorija i država mnogo prije “majke” Srbije.
Jasne su to paralele sa istim diskursom kod raznih balkanskih naroda, posebno izraženo kod Srba.
Skoro sve balkanske zemlje u istoriji baštine mržnju i argumente protiv susjednih naroda. Tako je i genocid u Srebrenici zasnovan kao odmazda Srba nad “Turcima” iz vremena Osmanske vladavine. To je jedno anahrono, debilno, zlonamjerno, iskrivljeno polazište i nažalost tragična greška i ishod.
Za dublje razumijevanje sadašnjih, a vjerovatno ibudućih dešavanja u Crnoj Gori, potrebno se osvrnuti na par najznačajnih istorijskih događaja, odnosa između Srbije i Crne Gore, koji traju u kontinuitetu, sa puno uspona,padova, bratskih zagrljaja i sukoba i to unazad samo nekoliko vjekova.
Ne treba ići dalje od 1844. i čuvenog “ Načertanija”, kao polazne osnove svih dešavanja, do današnjeg “ srpskog sveta “.
Kako se god završi ovaj sukob, između ukrajinskog i ruskog naroda dugo će biti ogromni animozitet
Pogubnost tog projekta za Crnu Goru, iskazana je na početku, kada je njen tvorac Ilija Garašanin zloslutno i apokaliptično debitovao iskazom :
“Bila bi potpuna sreća za Srbiju, da je Crna Gora potpuno propala “, povodom tragične invazije Osmanske vojske na Crnu Goru.
I inauguracija knjaza Danila, nije prošla bez bratske „nježnosti“:
“Postojanje Crne Gore je nož u leđa Srbiji “
Ista „prisnost i dobrota“ iskazani su i prilikom proglašenja Crne Gore za kraljevinu 1910.
Inače koncept “zabijanja noža u leđa” traje i sve je aktuelniji.
Pokazatelj prirode dobrosusjedskih odnosa nastavlja se bombaškim aferama iz 1907/08 , a odmah potomKolašinski proces i Vasojevićka aferaiz 1909.
Tako i velika srpska politička ličnost i moralna gromada, Nikola Pašić reče:
“Sve nama naklonjene Crnogorce prihvatiti bolje nego prave Srbe! Najbolji su nam poreznici, policioti, žandari, panduri. Daj im da vladaju kobajagi, biće veći Srbi i od Srba! …A što je najvažnije, u njihovu bednu karadagliju ne ulagati ni dinara, da nebi gologuzinci to vise snovali o crnogorskom raju”.
Vrhunac predstavlja Podgorička skupština, krvavi bijeli teror, oslobođenje kakvo istorija ne pamti.
Ovoliko malo navedenog je dovoljno da se na pravi način sagleda prošlost, razumije sadašnjost, predvidi budućnost.
Vjerski identitet predstavlja srž podjela i nesreća u Ukrajini, na čijoj je teritoriji nastala Rusija, pod imenom Kijevska Rus, a njen knez Vladimir primio pravoslavno hrišćanstvo što je kasnije postalo integralni dio ruskog indetiteta.
Mnogo je sličnih paralela, ali nije naodmet reći da u Rusiji živi oko tri miliona Ukrajinaca, bez prava na jezik, školovanje na ukrajinskom, na svoju Crkvu, sve što su imali Rusi u Ukrajini, do vojne agresije Rusije na nju.
Kako se god završi ovaj sukob, između ukrajinskog i ruskog naroda dugo će biti ogromni animozitet i netrpeljivost, zbog čega će Rusija biti nepoželjna u Ukrajini!
Tako i mitropolit Joanikije, u liturgijskom jedinstvu i sasluženji sa mitropolitom Kirilom, aminuju zločine po Ukrajini, i zlokobno priziva “malu Ukrajinu” u Crnoj Gori. A njegov prethodnik “blagosilja” sve one koji ne bi bili vjerni jednorodnoj Rusiji, „da im živo meso otpadne i izveze se u kuću strave u Ritopeku, pored Beograda“.
Uplitanje Srpske pravoslavne crkve u identitetska i dnevnopolitička pitanja u Crnoj Gori, postalo je sastavni dio liturgija, političari odlaze na “konsultacije” kod vjerskih vođa, vlada se sastavlja u manastirima. Može se reći da je postala državna crkva, a velikodostojnici, kako sebe zovu, imaju moć koja se graniči sa ovlašćenjima poslanika i ministara. Dovoljno je sagledati, neke od predloženih stavki, “ljubavnog ugovora” između države i SPC, država u državi, država iznad države.
Ukrajinci su najviše patnji i stradanja proživjeli zajedno sa Bjelorusijom i Rusijom, sadašnjim agresorom.
Putin želi da povrati Rusku imperiju, na imperiji laži i propagande. Sadašnja Srbija je jedina država koja se stidi svog antifašizma, i revizijom istorije, lažnim argumentima i propagandom, glorifikuju kolaboracioniste.
Ipak, istoriografija je neumoljiva.
Pokušaji i napori Ukrajine da krene putem evroatlantskih integracija i time uvede demokratiju, bili su pogubni i nikako poželjni za Kremlj, jer tako blizu, takve vrijednosti, bila bi izdaja i prijetnja autoritarnom režimu Moskve.
Pokušaj zaustavljanja progresivnih integracija u Crnoj Gori, traje od obnavljanja nezavisnosti, do svog vrhunca u vidu nasilnog pokušaja svrgavanja evropske vlasti i terorizma u pokušaju 2016.
Sve ovo nemilosrdno podsjeća na odnos Srbije i Crne Gore.
Realno je za očekivati da Crnu Goru, očekuje dugotrajna nestabilnost prouzrokovana njenim dubokim istorijskim podjelama, koji će koristiti strani faktori, kao i domaći poslušnici i vazali, radi ostvarenja svojih partikularnih interesa.
Ipak, krvavi ukrajinski scenario u Crnoj Gori iz sadašnje perspektive je malo vjerovatan, jer se Crna Gora, koliko toliko, jednom pametnom spoljnom politikom, istrgla iz zagraljaja bilo kojeg, sem sopstvenog, i na vrijeme obezbijedila svoj bezbjednosni štit.
I na kraju, odgovor na pitanje iz naslova teksta – Šta je nama Ukrajina: Jedna velika poruka, pouka i opomena.
(Autor je član Koordinacionog odbora GI 21. maj za Podgoricu, završio Vojnu akademiju kopnene vojske i Generalštabnu akademiju, u MUP Crne Gore obavljao visoke rukovodne funkcije)
