Populizam, ta razdiruća bolest naše epohe desničarski ekstremizovana do nivoa metastaze civilizacijskog karcinoma, uporno se radikalizuje alatima organizovano udružene politikantsko-medijske sinergije. Širom planete primjera je dosta.
Jednostavno, "demokratija tržišta" 21. vijeka zakonito podrazumijeva i sa sobom donosi tehnologiju upravljanja i kreiranja svijesti koja će uporno biti praćena ironičnom mantrom o čovjekovoj "slobodi".
Naravno, ovo su (pre)poznate stvari iza kojih se (ne)skriva porazna stvarnost koja se mjeri zakidanjem na objektivnoj vagi kako bi se ista mogla u bescjenje (ot)kupiti na populističkom tržištu pretpolitičke (ne)kulture.
Za zakidanje su zaduženi mediji kao uslužne proteze tamne oblasti političkog populizma u kojem se narod hvata i modelira u ogrezlog zavisnika tako kreiranih "istina".
Bernar Štigler, (1952 – 2020), francuski filozof i jedan od ključnih mislilaca prošlog vijeka, u jednoj od knjiga o medijima ukazaće da "audio-vizuelni medij rađa ponašanje stada" koje, po Kantovom sudu, nastaje onda kada ljudi prestanu da samostalno misle
"Vjerom se mogu pomjeriti i brda. Ima primjera", kazaće ovdašnji prononsirani vlastoljubivi populista. Na spisku čuvara stada koga je Kant sastavio, između ostalih se nalaze: rđav vladar, sveštenik, poreznik... Neke stvari vječito ostaju iste, pametni telefon je tu da ih samo dodatno osnaži.
Tek, indoktrinacija populističkim pilulama za široku upotrebu, bilo da vjerom pomjeraju brda ili kušaju sreću tri litra ulja ili med i mlijeko tri krave, one su tu da čovjeku uguše svaku strepnju i strah, da uliju lažnu nadu. Evropa sad, a populizam odmah.
Napuštajući svjesno iskone svoga racia, ovdašnji populistički vjernici postaju nova zajednica neupitnih klimoglavaca koji, bez sumnje, vjeruju galeriji ružičastih likova u luku od isluženih političara-posluge para-obavještajnog bratstva, samoproklamovanih analitičara, brbljivih starleta, nepopravljivih lažova, ocvalihprotuva ostaralih po raznim jutarnjim programima, taster kritizera i za svaku vlast simpatizera, boraca za unaprijed izgubljene stvari, psihoanalitičara prevaranata, sve do raznih happy nadničara foliranata.
Sve saborno i po zadatku, seleći se sa TV kanala na kanal, ovi borci „zaduženi" su da ućeruju populističku istinu ne pitajući za cijenu koju će, po običaju i iskustvu, platiti neko drugi. Sve u ime prvog. "Moj narode".
Tek, stadu populizam, a pastirima klijentelizam i nepotizam. I na kraju, u svakom kraju planete, kazaće populisti da je gledalac jedini sudija kojem je, inače, već unaprijed presuđeno, na način da ne mora ništa misliti. A i zašto bi? Teška je to, pa i rizična, operacija.
Podmazano sa tri litre ulja sve se brže proguta...
