Nije lako razumjeti da je poslije pola stoljeća internacionalizma i antifašizma na prostoru Jugoslavije u društvenoj svijesti zavladao nacionalizam i fašizam. Još više iznenađuje rasizam koji je već nekoliko puta zabilježen u Crnoj Gori. Osumnjičeni za posljednji slučaj pripadaju generaciji koja je odrasla u zemlji osnivaču Pokreta nesvrstanih, generaciji koja je učena da su svi ljudi jednaki i braća.
Nekada je drugačija boja kože u Crnoj Gori bila simpatična atrakcija. Sjećam se studenata iz nesvrstanih zemalja. Bili su nam interesantni i dragi. Niko, ama baš niko nije pokazivao bilo kakve predrasude prema njima. Štoviše, drugost i raznolikost je ljudima u Crnoj Gori uvijek bila zanimljiva i simpatična.
Rasizam u Crnoj Gori ne može biti opasan, s obzirom na mali broj ljudi druge rase koji ovdje žive. Ali njegove pojave ukazuju na nivo društvene svijesti u kojoj dominiraju mržnja i predrasude nastale pod uticajem medija, političkih subjekata, vjerskih institucija …
Ovdje su mržnja i predrasude uvijek bili usmjereni prema sebi sličnima i bliskima, onima koji imaju istu kulturu i jezik, prema susjedima, prema drugom selu ili bratstvu. Najčešće se mržnja sakrivala a predrasude bestidno pokazivale.
Devedesetih je sijana mržnja koja je bila potrebna za pokretanje ratova. Jer oružje bez mržnje nije efikasno. Aposlije rata uvijek u narodu ostane oružje i mržnja. Oružje se može pokupiti, mržnja ne. Može se samo zabraniti njeno javno ispoljavanje - takozvani govor mržnje. Ali to nije učinjeno.
Govor mržnjeje samo formalno zabranjen. Tri decenije nakon početka ratova on je prisutan u tolikoj mjeri da je postao dio svakodnevice koju niko ne primjećuje.
Govor mržnje je potreban političkim i nepolitičkim subjektima. Neki politički subjekti svoju politiku i dalje baziraju na mržnji iz ratova devedesetih i drugog svjetskog rata. I sve to pravdaju slobodom govora. Iz mržnje izvlače korist i oni koji bi trebalo da obrazuju djecu, šire ljubav, vjeru i kulturu.
Izgleda da su nove generacije uveliko zaražene mržnjom. Od roditelja i profesora, kojisu reinkarnirali fašizam na kraju 20. stoljeća i zbog toga nisu pretrpjeli društvenu osudu, nije se moglo očekivati da djeci neće prenijeti mržnju i predrasude.
Društvene mreže su veoma brzo postale alat pomoću kojeg se može javno i bez stida bljuvati mržnja, uvrede i prijetnje. Jer, u virtualnom svijetu se može lako reći i ono za što treba hrabrosti da se kaže pred ljudima.
U širenju mržnje i predrasuda prednjače elektronski i štampani mediji. A oni koji upravljaju medijskim slobodama nesposobni su ili nemaju hrabrosti suprotstaviti se govoru mržnje.
Gotovo da nije izrečena nijedna sankcija zbog sveprisutnog govora mržnje. Nisu zabranili ni medije koje je ovih dana cijela EU zabranila.
Mržnja generiše predrasude i obratno. Uzajamno se hrane i rastu. Zbog toga mogu nezamislivo narasti i dovestido stanja društvene svijesti u kojem se niko ne može osjećati slobodnim i bezbjednim.
Koliko se daleko otišlo u tome govori činjenica da smo šireći mržnju prema susjedima počeli mrziti ljude sa drugog kraja svijeta.
