Zabrinula me vijest da je Monteput d.o.o. objavio javni poziv za „Izradu idejnog rješenja brze saobraćajnice Nikšić-Žabljak-Pljevlja, poddionica Nikšić-Šavnik, Šavnik-Žabljak, Žabljak-Pljevlja (Vrulja)“.
Ne znam u čijem je umu rođena zamisao da „planirana saobraćajnica predstavlja ključni infrastrukturni projekat osmišljen da unaprijedi povezanost sjevernog i centralnog dijela Crne Gore, doprinese razvoju turizma i industrije, te podstakne lokalni ekonomski rast“, ali ću pokušati da u daljem tekstu pokažem besmislenost te ideje.
0Najprije nisam siguran šta se dobija pravljenjem alternative auto-putu Bar-Boljare koji bi išao paralelno sa njim od tromeđe BiH i Srbije prema glavnom gradu. Osim mogućnosti da se izbjegnu naplatne rampe takav put, koji ni u jednoj tački ne bi bio udaljeniji od auto-puta više od 100 kilometara, nema nikakvog smisla.
Crna Gora nije prebogata saobraćajnom infrastrukturom da bi jedan put konkurisao drugome.
Istina je da je industrijskim Pljevljima potrebna bolja povezanost sa središnjim djelom Crne Gore, ali je za industriju primarna željeznica, a ne kamionski saobraćaj. Otuda bi rješenje kojim bi se ovaj rudarski grad povezao sa ostatkom svijeta trebalo tražiti u izgradnji kraka pruge koji bi ga vezao sa Bijelim Poljem, odnosno prugom Bar-Bijelo Polje.
Uzgred, kada je već riječ o nekakvoj gomili para koju treba potrošiti na saobraćajnu infrastrukturu onda bi Crna Gora prije trebala da razmišlja o izgradnji pruge od Nikšića prema Čapljini kojom bi se alternativno povazala sa BiH i Evropom nego o putu Nikšić-Šavnik-Žabljak-Pljevlja!
Pljevlja bi brzom saobraćajnicom trebalo da se povežu sa već pomenutim auto-putem čime bi se na znatno jeftiniji način postigla brzina stizanja putnika iz ovog grada do Podgorice. Upravo ta sjeverna brza saobraćajnica koja bi preko Berana i Bijelog Polja povezivala Pljevlja sa Rožajama i Kulom sa jedne i Andrijevicom i Plavom sa druge strane mogla bi biti okosnica razvoja ovoga dijela Crne Gore. Slikovito rečeno, ako zamislimo liniju Bar-Boljare kao kičmu Crne Gore onda bi ovaj put koji bi se granao lijevo i desno bio nalik na ruke.
Pored toga što je u suštini nepotreban, planirani put od Pljevalja do Nikšića će se suočiti sa veoma ozbiljnim i teškim problemima. Brojni i duboki kanjoni Drobnjaka su veoma nezgodan problem za put širok više od deset metara.
Umjesto skupog i štetnog puta od Nikšića do Pljevalja treba završiti auto-put od Boljara do Mateševa, kao i obilaznicu oko Podgorice sa pravcima prema Skadru, Baru i Dubrovniku
Teško je zamisliti novi most koji bi bio viši od postojećeg kojim bi se olakšalo spuštanje kao i penjanje iz kanjona Tare. Čak i da nije riječ o Nacionalnom parku, put od Kosanice do Jezera na Durmitoru je ozbiljan problem.
Most preko Tare bi, po mom skromnom mišljenju, trebalo već sada zaštititi od saobraćaja čak i po cijenu da se put spusti na trasu starog i obnovi nekadašnji most čije se kamene podzide kilometar uzvodno još vide.
S tim u vezi nije mi jasno kako će to „pored tehničkih i ekoloških zahtjeva, trasa biti osmišljena tako da ispuni najviše standarde bezbjednosti i efikasnosti saobraćaja“. Od najniže tačke kanjona Tare kod Aluga teško je zamisliti put do planine Ivice koji ne bi kao nožem presijecao visoravan još okrutnije od postojećeg. Presjeći Jezera na Durmitoru još jednim putem značilo bi trajno ih uništiti.
Varijantu u kojoj bi put prišao bliže Žabljaku u čijoj su okolini cijene zemljišta postale visoke kao na primorju nije vrijedno ni pominjati ukoliko se baš nema para na bacanje. Sa druge strane, ukoliko bi put prošao bliže Njegovuđi i kroz Ramovo Ždrijelo izašao na Žugića Bare bila bi ugrožena najmanje dva jezera: Riblje i Vražije jezero sa neprocjenlivim stećcima kao i Ševarita lokva.
Sljedeća niska kota na Sinjajevini je kod sela Brajkovače (naravno, ukoliko projektanti ne misle da uđu u najuži dio NP Durmitor i krenu prema selu Tepca, a zatim ispod Ćurevca ka Nadgori) ali bi od nje preko Šaranaca, Gomila i Merulje do rijeke Bukovice i planine Ivice put morao da presiječe mnoga brda i doline.
Lijepo što Monteput želi da radi i zaradi novac, ali ipak je bolje pare i napore usmjeriti tamo gdje će oni dati najbolje plodove
Budući da se u projektu nove brze saobraćajnice pominje i kanjon Komarnice jasno je da put ne može zaobići Jezera i da mora proći kroz Ivicu. Sve to jasno ukazuje da bi most preko Tare morao biti veoma blizu postojećeg što je nedopustivo i sasvim protivno zdravom razumu.
Što se turizma i očuvanja prirode tiče korisnije bi bilo razmišljati o izgradnji pruge od Kolašina do Žabljaka nego o putu sa četiri kolovozne trake za kamionski i saobraćaj malih vozila. Upravo suprotno od ideje Monteputa, kamionski saobraćaj na terenima na kojima je potrošnja goriva ogromna jer se radi o velikim usponima treba svesti na najmanju moguću mjeru. To bi se postiglo samo izgradnjom puta koji bi preko Mataruga vodio od Pljevalja za Sljepač Most i dalje ka Bijelom polju i Beranama.
Kako god, turizam i industrija teško da mogu ići ruku pod ruku kada je riječ o tako osjetljivim mjestima kao što je gradnjom već ozbiljno ugrožen NP Durmitor.
S tim u vezi treba pomenuti da ovaj park nije rupa bez dna u koju se beskrajno može investirati kako bi se došlo do lakog profita. Postojeća izvorišta vode u ljetnjim mjesecima kada je potrošnja velika nisu dovoljna ni za postojeće turističke kapacitete, a svakoga dana se može vidjeti kako nivo Crnog jezera opada između ostalog i zato što se odliva kroz klozetske šolje.
Izvorište iznad Svrabljeg i Modrog jezera je malo i nije u stanju da napoji nove hotele. Bojim se da ono uskoro neće biti dovoljno ni za postojeće objekte i da postoji opasnost da ova dva lijepa gorska oka sasvim presuše.
Kada je riječ o Komarnici i tjesnacu koji nastaje ispod sela Duži koji se zove Nevidio teško je pronaći trasu puta koja ne bi ozbiljno narušila ljepotu Pošćenskih jezera (ukoliko bi put išao lijevom stranom Komarnice) ili veličanstvenog vodopada Skakavica (ukoliko se odabere desni znatno strmiji put koji bi podrazumijevao džinovski most!)
Tokom izgradnje puta Žabljak-Šavnik, Zeleni vir na rijeci Grabovici zamalo nije zatrpan otpadom, a žalosno je da ni danas nema nikakve naznake da se ovo mjestašce skrovite ljepote nalazi samo stotinak metara ispod saobraćajnice.
Naravno, ukoliko se Crna Gora jednoga dana bude odlučila za potapanje Komarnice i izgradnju brane onda bi veza Šavnika sa Breznima bila logična.
Crna Gora nije prebogata saobraćajnom infrastrukturom da bi jedan put konkurisao drugome
Tek tom trasom bi se mogla objasniti razlika između projekta novog puta u dužini od 96 kilometara o kome govore stručnjaci iz Monteputa i postojećeg koji je danas dug 133 kilometra. Istina, možda bi se do prve cifre moglo doći i kada bi se ispravile nepotrebne krivine na već pomenutoj dionici od raskrsnice ispod Krnova i kada bi se nastavio i proširio put od nje do sela Kruševice pa iznad Mokrog do mjesta Gradac i Šavnika.
Dakle, umjesto grandioznog i gotovo smiješno štetnog projekta, valjalo bi razmisliti o novoj trasi i izgradnji puta od Šavnika do Kruševica što je u ovom trenutku usko grlo.
Čudo je da država koja ni sa jednom drugom zemljom nije povezana auto-putem planira ovako besmislene saobraćajnice. Nasuprot tome, Crna Gora bi trebalo da se mnogo intenzivnije pozabavi izgradnjom auto-puta kojim bi se jednoga dana Dubrovnik povezao sa Skadrom kao i dovršenjem već započetog prema Boljarima.
Strašno je kako je zapušten i zanemaren željeznički saobraćaj što, činjenica, nije samo propust Crne Gore već i čitavog regiona. Zarobljeni smo u sitno šićardžijskim politikama onih koji prodaju mržnju i strah a na sopstveni narod gledaju kao čobani na stado. Otuda nema dogovora ni o obnovi pruge Beograd-Bar, a kamoli o potrebi da se grade pruge prema Čapljini ili Prištini.
Važno je da komšiji crkne krava, pa makar i mi ostali bez sira i skorupa.
Neshvatljivo mi je da se i dalje ne razmišlja o obnovi trajektne linije od Bara do Barija. Noćna linija makar na svaka dva dana olakšala bi Crnogorcima put u Evropu, a možda i dovela ovamo nekog od turista o koji se izgleda doživljavaju kao bića koja treba maltretirati da bi se od njih iznudio novac.
Strašnu sudbinu kojom je litijaška vlast poobarala avione Air Montenegra i time ostavila turizam Crne Gore na milost i nemilost stranim avio-kompanijama ne vrijedi ni pominjati. Samo nestanak zaštinog znaka te avio-kompanije za koji sam lično smatrao da je najljepše urađen logo (bilo je i onih koji su me uzaludno uvjeravali da novozelanska kompanija ima ljepši!) dovodi me do bijesa i ne mogu ga drugačije tumačiti nego kao izraz ekonomskog ali i estetskog rata protiv Crne Gore.
Na kraju, rekao bih da je lijepo što Monteput želi da radi i zaradi novac, ali da je ipak bolje pare i napore usmjeriti tamo gdje će oni dati najbolje plodove.
Ovako ostaje opor utisak da su velike državne investicije isplativije što su besmislenije i da od njih koristi imaju samo oni činovnici koji se o njih makar i ramenom očešu.
Umjesto skupog i štetnog puta od Nikšića do Pljevalja treba što prije završiti auto-put od Boljara do Mateševa, kao i obilaznicu auto-puta oko Podgorice sa pravcima prema Skadru, Baru i Dubrovniku.
Tek onda, ako baš i dalje za tim bude postojala nasušna potreba, može se Crna Gora razbacivati parama u Šavniku, Pošćenju, Grabovici i ostalim selima. Za sada neka sva šteta ostane na ovih tričavih 170 hiljada. Bar će neki projektantski biro imati o čemu da mjesecima šara slike i prikaze.
(Autor je pisac)
