Obožavanje mladosti, globalno je odavno nametnuta parola posebno kroz kulturu fitnessa i wellnessa, sa idejom vječnog ostajanja mladim. Žudnja za mladošću postala je i politička realnost. Prvi pečati u radnoj knjižici na visokim funkcijama, lokalno, nacionalno, internacionalno. Stari su istjerani. Pristup im nije baš dozvoljen.
Da nije Bajden tu gdje jeste, prizovimo Ruzvelta kako se u poodmaklim godinama bavi krizom u Ukrajini, ali zato Makron sasvim dobro sjedi za stolom sa ruskim majstorom fitnessa i wellnessa. Nije li slika Putina dobar primjer za to. Teško je zamisliti Putina starog i iznemoglog. Vječiti Putin!
Treće doba imalo je svoju pažnju u jednom periodu skorije umjetničke produkcije. Sjećate se francuskog filma Ljubav (Amour) u režiji austrijskog reditelja Mihaela Henkea (2012). Snažna i tragična priča o starosti i ljubavi, ili predstave Skakavci u režiji Dejana Mijača po dramskom tekstu Biljane Srbljanović (2005), koja propituje odnos prema starima i starosti, priča o starenju koja je jedina gora stvar od smrti. Primjeri vrhunskih umjetničkih djela koja mogu da nas zamisle u našoj opterećenosti mladošću, našoj bahatosti i površnosti.
I dok u crnogorskom kontekstu svjedočimo iskustvo pozicioniranja mladih koje neprekinuto traje i daje rezultate koje vidimo i osjećamo, starija populacija u svojoj povučenosti i ranjivosti posebna je priča. Jeres starosti, imperativ odlaska u penziju. Međutim ili na sreću, uvijek postoje priče koje remete trendove, priča italijanskog pristupa, jedinstvena ne samo za ove naše prostore.
Drugi mandat za predsjednika Italije u njegovoj osamdesetoj godini. Serđo Matarela. Skandiranje njegovog imena čulo se i na ovogodišnjem Sanremu. Na čuvenom festivalu italijanske kancone pored dominantno mladih muzičara slušali smo i Masima Ranierija (70) i Đanija Morandija (77). Primjeri koji se teško nalaze u današnjoj Evropi.
Starost koja nije delegitimisana, starost koja ima svoje mjesto od predsjednika države, bez obzira na sve tradicionalne zavrzlame italijanske politike, pa do muzičke scene, ne samo muzičke. Ljepota je pojam koji se u italijanskoj priči ne graniči godinom rođenja. Naprotiv, to je kultura u kojoj je moguće i Sizifa zamisliti srećnim, kako nas je i Alber Kami pozvao da ga takvim zamislimo u svom eseju Mit o Sizifu.
Diskriminatorski odnos prema starima nije tema o kojoj se puno govori, starost je posebno sklonjena tema u stvarnom životu, izvan konteksta pandemije u kojoj su glasovi za brigu o starima imali svoj medicinski iskaz. Kakav je njihov status u društvu, ili njihovo slobodno vrijeme, u društvima tranzicije koja traje znamo jedino kroz povremena pitanja statusa penzionera.
Status je takav da se najbolje može sagledati kroz kolorit njihovog dnevnog kostima. Prilično sivi tonovi, nasuprot nekih drugih, šarenih i razdraganih kostima koje primijetimo kada posmatramo turističke grupe koje pripadaju trećem dobu, a dolaze iz nekih bezbrižnijih društava. Sliku naših ,,staraca“ dobro nam je pokazao i Živko Nikolić u svojim filmovima.
Svima njima je jedno zajedničko, dug životni put. Otuda možda i nostalgija za pričama i djelima takvih ljudi, nasuprot mladima. Dug životni put zna da donese životnije priče od mnogih drugih koje nam se predstavljaju kao spasonosne u brzim brzinama svijeta politike, ekonomije i medija, u svijetu obožavanja mladosti.
Ovih dana je Sreten Perović, teatrolog i pozorišni kritičar, napunio devedeset godina. Vijest koja bi izvan kruga njegovih prijatelja i porodice ostala mimo pažnje javnosti da nije bilo vijesti o dodjeli ordena koji mu je uručio Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. To jeste lijepa vijest, lijepa starost i lijepo podsjećanje da su među nama mnogi drugi koji imaju nešto reći i uraditi. Baš kako to čini i slikar Vojo Stanić u svojim poodmaklim devedesetim godinama, a sasvim je lijepa slika kada ga vidite na kafi na novskom Škveru.
Priča o starosti je i priča o onima kojih više nema, a do samog kraja su bili sa nama. Lijepo je bilo gledati Dragicu Tomas u predstavama CNP-a sve do njenog odlaska, u predstavama The Beauty Queen i Everyman Đilas. I da završimo sa politikom, sa kojom smo započeli priču. Nostalgično je sjećati se i političke elite koje više nema, Veljka Vlahovića, Veljka Milatovića, Veselina Đuranovića… Još nostalgičnije kada gledamo naše mlade predsjednike, tako mlade, a tako dosadne! A zakonsko ćeranje u penziju, znamo iz niza slučajeva nije dovodilo do boljih kadrova, naprotiv!
