U jednu od zemalja regije (neka ne bude ni Bosna i Hercegovina, niti Crna Gora) stigao međunarodni ekspert pravosuđa. Dolazi da zamijeni kolegu, takođe stranca, koji je nekoliko godina vodio projekat uspostave „rule of Law“ (vladavine zakona) pokušavajući da iskorijeni korupciju u lokalnom sudsko-tužilačkom sistemu. Svaka primopredaja, naravno, podrazumijeva i makar kurtoazno očekivanje savjeta temeljenom na stečenom iskustvu.
Tako i ovaj put.
Odgovor kreće s intrigirajućim kratkim uvodom.
„Ono što vam predlažem je, znam, nemoguće. Ali je jedina realna mogućnost“ . „Pretvorio sam se u uho“ podstiče odlazećeg eksperta dolazeći ekspert.
„Jedino rješenje je da se svo ovdašnje stanovništvo iseli i dovede potpuno novo. Tek ćete tada uspješno obaviti posao“.
Naravno, nije ovaj odgovor obeshrabrio dolazećeg eksperta. Odradio je i on svoj mandat, a šta je potom i on kao iskusan savjetovao narednom ekspertu, iskreno: ne znam. Tek pretpostavljam da je i u ovom susretu razgovor bio popraćen zvukom ledenih kockica koje udaraju u stijenke čaša nalivenih , recimo, viskijem. Palo je i makar jedno „Really?“ ili „Oh, my God!“. Naravno, ovo „God“ ne bi trebalo biti udica na koju bi se uhvatio, primjerice Zdravko Krivokapić i slični zagovornici pravila da vlast je od Boga, a Bog je ekskluzivno u rukama crkve.
Priča o strancima koji dolaze sa savjetima, i domaćinima koji bi savjete trebali prihvatiti, stara je i nije ekskluzivno u domenu regiona. Eto, recimo, prije dvjesta godina, glasoviti Simon Bolivar (1783-1830) nazvan i Oslobodilac, je kako na osnovu usmene predaje i zapisa tvrdi slavni Markes, očajan zbog što evropskih što američkih savjeta, nametanja i prigovaranja Južnoamerikancima, poručio: „Pustite nas da na miru proživimo svoj srednji vijek“.
U ovdašnjim prilikama, međutim, upravo bi sa srednjim vijekom nastupio problem.
Za ilustraciju:
Nedavno je Balkan pohodila grupa američkih senatora. Među njima i senator Chris Murphy koji je bio u najužem Bidenovom krugu za izbor na funkciju Državnog seretara (izabran je, međutim, Antony Blinken). Senator je objavio svoje impresije stečene tokom posjete Beogradu, Sarajevu i Prištini. Boravak u Beogradu i susret sa starim poznanikom („često ručamo kad dođe u Washington“), predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, vrtio se oko pitanja svih pitanja: da li će Srbija još uvijek sjediti na dvije stolice? Ruskoj i evropskoj! Pritisnut (i) od strane američkih senatora, Vućić je svom poznaniku Murphyiju rekao da ga nazove za 60 dana. Da tada provjeri da li je Vučić učinio ono što je rekao da će učiniti. Dakle, kako god sračunaš, ispada da će to biti na Vidovdan, odnosno negdje oko Vidovdana. Doduše, Vidovdan 2022. Ali: Vidovdan. Što će reći: godina 1389. A 1389. je, složićemo se, srednji vijek.
Dakle: pustite nas da na miru proživimo svoj srednji vijek ? Šta odgovoriti na ovo, nego: Pustili bismo vas, no vaš srednji vijek remeti sadašnjicu regiona. A region je, ako ničim, onda površinom veći od vas. Red je da se saberete, tj iz srednjeg vijeka pomaknete. Imate vi, ipak, i Dositeja Obradovića, a ne samo Svetog Savu.
Uzgred, Murphyjev stav o američkoj spoljnoj politici sugeriše više diplomatije, a manje vojne sile. Dočim trenutno, SAD troši dvadeset puta više novca za vojsku i obavještajne agencije nego na diplomatiju i promociju demokratije. Tako stoji u jednom tekstu Glasa Amerike.
Za Chrisa Murphyja Balkan je sve više bojno polje sukoba američkih i ruskih interesa. Konstatuje da njegove kolege iz Senata „s fokusom na Ukrajinu“ odlaze u Poljsku i Baltik, dočim on misli da sljedeća meta Rusije možda neće biti države NATO-a „već zapaljivi skup malih država u jugoistočnom uglu Evrope“.
Bio je Chris Marphy i u Sarajevu.
Susret sa članovima Predsjedništva BiH, objavljuje Marphy na blogu, prošao je u nelagodi, jer je uglavnom prisustvovao međusobnoj svađi i vrijeđanju tri člana Predsjedništva.
„Zabrinuti smo za kratkoročnu stabilnost ove važne zemlje“ zaključuje Murphy.
To sa zabrinutošću i strancima, naravno, nije Marphyjev izum. Mandat Visokog predstavnika za BiH, Valentina Inzka, prošao je uglavnom u „zabrinutosti“.
A na margini Marphyjevog dolaska u Sarajevo bilježim detalj koji je ostao neprimjećen, a koji se ne uklapa u narativ Sarajeva. Iskazujući pijetet prema gradu koji je bio pod zločinačkom opsadom, Murphy pominje „srpske snajperske pozicije s kojih se pucalo na Bošnjake“ . Srpske snajperske pozicije… to stoji. I da se pucalo… i to stoji. Ali ne (samo) na Bošnjake! Notorna je činjenica da je Sarajevo, iako je bio jedan od ključnih srpskih ratnih ciljeva , ipak sačuvao elemente svoje naslijeđene multietničke strukture. Bez da ulazim u temeljitu statistiku- koliko je nebošnjaka pogođeno sa srpskih pozicija, reći ću tek toliko da sam u Sarajevu pod opsadom stekao temeljit fizički ožiljak nanijet pogotkom „sa srpskih pozicija“. A Crnogorac sam.
Marphy je načinio lapsus ili su mu pogrešno suflirali? U svakom slučaju, greška je ovo koja ište ispravak.
Moglo bi se još nadugo i naširoko o strancima i regionu. Za sada, vratimo se Vučićevom obećanju o 60 dana do konačnog odgovora. Osim što će pasti na ili oko Vidovdana , taj dan kada bi Vučić Marphyju trebao reći sjedi li još uvijek na dvije stolice, pada i u vrijeme kada u dobrom dijelu Rusije traju famozne bijele noći. Rečeno naslovom slavne pjesme koju nezaboravno pjeva Frank Sinatra: oko Vidovdana će se znati jesu li Stranci u noći ili Stranci u bijeloj noći?
Ako ćemo pak forsirati regionalni optimizam, recimo da je jedan od čelnih članova bosansko-hercegovačkog SDP izjavio kako je nova crnogorska Vlada dobar znak za BiH. Saša Magazinović, naime, javno je prenio poruku novog ministra spoljnih poslova Crne Gore, Ranka Krivokapića, upućenu sarajevskim prijateljima: „Biću i vaš ministar“. Oh, my God!
