Rediteljka i scenaristkinja Jasmila Žbanić domaćoj i inostranoj publici je poznata po filmovima „Grbavica“ i „Na putu“, u kojima je temu rata uzimala tek kao predložak za sudbine likova i glavnu priču.
U novom ostvarenju „Quo vadis, Aida“ Žbanić, nakon 25godina, kroz sudbinu glavne junakinje Aide Selmanagić, službene prevoditeljke UN i njene porodice, evocira sjećanje na zločine i genocid u Srebrenici.
Film je, nakon premijere u Potočarima, izazvao ogromno interesovanje publike u BiH i regionu. Prikazan je na nizu svjetskih festivala, gdje je osvojio više nagrada i bosansko-hercegovački je kandidat za nagradu Oskar. Film je do kraja decembra dostupan i onlajn na platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba, a crnogorska publika ga je mogla vidjeti na otvaranju jedanaestog festivala o ljudskim pravima „Ubrzaj 2020“.
POBJEDA: Film je nedavno postao dostupan gledaocima regiona bivše SFRJ preko onlajn platforme. Pandemija je, dakle, probila cenzuru i na područjima gdje je film zabranjen ili nerado gledan, kakve su reakcije?
ŽBANIĆ: Dobijamo divne reakcije ljudi iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije…Ljudi pišu da im je film jako trebao, da bolje razumiju stvari. Puno više je tih, nego ružnih reakcija – za sada. Mediji u Srbiji koje smo pozvali da pogledaju film su izuzetno pozitivni i rekla bih naklonjeni. Naravno, ima i onih medija i pojedinaca koji pričaju istu priču kao 1991. Prije par dana je baš objavljen jedan takav tekst gdje je očito da novinarka nije pogledala film a posvetila mu je cijelu stranu. Također mi je zanimljivo nastojanje stavljanja ovog filma u opoziciju sa filmom o Jasenovcu. Ta dva filma ne trebaju da budu u sukobu. Naprotiv - svaki film koji govori o zločinima je važan u ovom vremenu kada se fašisti rehabilitiraju. Jasenovac je nagori mogući zločin koji se desio na ovom prostoru, a to ni ja ni moja ekipa ni filmom niti bilo čim drugim ne negiramo. Naprotiv. U mojoj porodici se dobro zna što su zločini ustaša. Moja rodica, partizanka Tifa Lipničević je stradala u Staroj Gradšci. Ali jedne zločine ne možemo pravdati drugima.
POBJEDA: Rekli ste nedavno da Vam je posebno važno da su žene Srebrenice kazale da je film „Quo, vadis, Aida“ autentičan i tačan. Što možete reći o tim prožimanjima i vezama u filmu od „autentičan i tačan“ do njegovih kvaliteta na umjetničkom nivou?
ŽBANIĆ: Iako je ovo filmsko djelo, u ovakvoj vrsti priče nijesmo sebi mogli dozvoliti da se dese materijalne greške koje će priču relativizirati. Bilo nam je važno da su svjedoci vidjeli film kao autentičan i tačan. Provjeravali smo svaki detalj sa puno ljudi koji su bili tamo ali i ekspertima za Srebrenicu, ljudima iz UN-a, holandskim vojnicima. Ali ono što je najvažnije je da film nosi unutrašnju istinu osjećanja tih ljudi, kako je bilo preživjeti u takvoj situaciji, nadati se da će UN održati obećanje i kako je kada je ljudski život sveden na birokratska pravila.
POBJEDA: Na špici filma piše: „Ova priča je zasnovana na istinitim događajima. Pojedini likovi su izmišljeni a neke scene i dijalozi uvedeni u kreativne i dramaturške svrhe“. Što Vas je vodilo u tim relacijama između fiktivnog i stvarnog?
ŽBANIĆ: Mi smo analizirali sve što nam je bilo dostupno od dokumentarnog materijala. Pošto se radi o istinitom događaju koji je još uvijek bolan za sve, odlučili smo da gledaocu damo atmosferu i situacije kao da se nalazi tamo 11. jula 1995. godine. Puno gledalaca zna barem neke od snimaka iz tog perioda i mi smo pokušali filmskim jezikom smjestiti gledaoce u okolnosti koje su im poznate, a da pri tome ne radimo „dokumentarističkim“ stilom jer je to estetika koja ne bi bila dobra za ovu vrstu filma. Često smo se držali bukvalnog transkripta dijaloga, jer neke stvari nikada ne bih kao scenaristica mogla namaštati, npr. kada general Mladić kaže djeci žena, čije je starije sinove upravo odveo autobusima na strijeljanja: „Srećno djeco, rastite u miru!“
POBJEDA: Žene su glavne junakinje Vaših filmova (Grbavica, Na putu...). Što Vas je podstaklo da za glavni lik i u ovoj ratnoj priči odaberete ženu, Aidu i da ispričate priču iz ugla žene?
ŽBANIĆ: Borila sam se kako pristupiti temi. Osim što sam željela da film bude za našu publiku - isto tako sam željela da ima univerzalnu dimenziju koja će funkcionisati i kod ljudi kojih se ovaj rat ne tiče. Međutim na početku nisam uspjevala da ih zainteresujem. Tek kada sam se opredijelila da pričam priču iz ugla žene koja želi da zaštiti svoju porodicu ljudi su shvatili dramu, jer su se mogli identifikovati sa osjećanjima majke i žene čak i kadu su imali odbojnost prema još jednom filmu o ratu na Balkanu.
POBJEDA: Što je bilo presudno za izbor glumaca. Recimo u drami „Na putu“ dvoje Bošnjaka igraju hrvatski glumci, Esmu u „Grbavici“igra Mirjana Karanović, Aidu srpska glumica Jasna Đuričić, a srpskog negativca Emir Hadžihafizbegović. Koliko je takav odabir bio važan za njihovo iskazivanje u likovima filma?
ŽBANIĆ: Za mene je prostor u kojem se govori naš jezik (ja ga smatram jednim jezikom) jedinstveni kulturni prostor. Glumica koja igra Vesnu, ženu koja sada živi u Aidinom stanu, je rođena Austrijanka, koja živi u Beču. EditaMalovčić - govori naš jezik i bila je odlična za ovaj lik. Mene ni u poslu, ni u životu ne zanima ko je koje nacionalnosti. Ako je glumac dobar za lik to je to. Da sam imala Esmu u Bosni ja bih radila sa glumicom iz Bosne. To bi mi bilo puno praktičnije. Ali nijesam, zato sam odabrala Miru Karanović, jer je ona bila moja Esma. Tako je i za Jasnu i Borisa. Ona igra Bošnjakinju, on igra Srbina, ali oni nisu zato prihvatili uloge, nego zbog likova koji su im zanimljivi, priče. Nijesam imala Aidu u Bosni, ne zato što nemamo odličnih glumica, nego što tu i takvu Aidu imam samo u Jasni.
POBJEDA: Film je nakon svjetske premijere na Venecijanskom festivalu, prikazan i nagrađivan u Engleskoj, Torontu, Antaliji, Egiptu, Francuskoj, a u BiH je kandidat za najbolji strani film za Oskara. Kakve su još reakcije inostrane publike i što očekujete od daljih prikazivanja?
ŽBANIĆ: Nagrade definitivno doprinesu većoj gledanosti filma. A što se tiče Oskara koji je najviše medijski popraćena nagrada, tu je situacija nešto drugačija – posebno ove godine kada kina ne rade, zapravo ne rade u Los Anđelesu gdje živi najveći broj članova Akademije. Da bi ljudi uopšte vidjeli film potrebna je velika mašinerija, reklame, zakupljene platforme za onlajn prikazivanja koju mi ne možemo platiti. Tako da zapravo nijesmo u zavidnoj poziciji, ali ako se nešto desi, to će biti jako dobro za film. Ako se ne desi, film ostaje isti.
POBJEDA: Film je otvorio crnogorski festival o ljudskim pravima „Ubrzaj 2020“. Što mislite, kakav će senzibilitet za Aidu imati crnogorska publika?
ŽBANIĆ: Sigurna sam da će crnogorska publika reagovati slično kao i publika u Veneciji, Torontu, Parizu…
Ne moramo biti podanici.
POBJEDA: „Trebamo naučiti živjeti zajedno zbog čega se nadam da će ovaj film, barem malo, doprinijeti razumijevanju, empatiji i zajedničkoj solidarnosti“, izjavili ste na premijeri u Potočarima. Što su u tom kontekstu glavne poruke filma?
ŽBANIĆ: Mislim da je važno da ljudi vide film. Mislim da će znati bolje artikulisati neke stvari kada prožive ovu priču. Za sve nas je ljekovito ući u poziciju drugog i vidjeti stvari iz te perspektive. Naša vlast takve stvari ne ohrabruje. Vladama trebaju podanici koji neće propitivati da li je tačno ono što im se plasira, koji neće biti empatični, koji će raditi kako vlada misli pa čak i ubiti zato što je neko drugačiji. Što prije shvatimo da ne moramo biti podanici, prije ćemo biti stvarna demokratska društva i bolja ljudska bića.
