Nakon 28 dugih godina sinoć je, u okviru pratećeg programa 36. Montenegro film festivala u Herceg Novom premijerno prikazan posljednji (nezavršeni) film najvećeg reditelja u istoriji crnogorske kinematografije “Živko Nikolić – Nedosanjani san”, koji je režirao Senada Šahmanovića.
Omaž jednom od najvažnijih sineasta ovdašnje kinematografije, zasniva se na epizodi njegove antologijske serije “Oriđinali” iz 1995, zamišljene kao TV film koji je počeo da snima u produkciji RTV Crne Gore, ali i na novom, nedavno snimljenom materijalu.
Kako je ranije objasnio Šahmanović, Živko je snimio oko šezdeset odsto materijala za taj televizijski film, dio materijala se u brojnim seljenjima i presnimavanjima izgubio, pa je bilo važno sve sastaviti, rekonstruisati i nakon toga krenuti u dalji istraživački rad.
„Obavljeni su razgovori sa najbližim saradnicima, analizirane knjige snimanja, napravljen plan i strategija, pa smo krenuli u realizaciju. Nakon nekog vremena materijal je počeo da dobija svoj oblik, ali ga nije bilo dovoljno za igrani film, pa je odlučeno da se ide u pravcu ideje pravljenja filma o filmu. Poslije dvije godine rada, film “Živko Nikolić – Nedosanjani san” izlazi pred publiku u gradu u kojem se on školovao, i gdje je završio čuvenu hercegnovsku Umjetničku školu“, kaže Šahmanović.
Kroz film publiku vodi Živkov sin Petar, koji je otkrio više detalja o odnosu sa ocem, njihovim razgovorima, snovima, željama, sanjanim turbulentih 90-ih godina.
„Prvi put sada gledam film u cjelosti i moja percepcija je da je prijem filma bio izuzetno emotivan. Falilo mi je jako da osjetim ponekad dosluh Živkovog duha i njegove publike, pa je za mene najveća satisfakcija što je bila puna sala večeras i što sam vidio da je publika reagovala tako što je dijelila tu emociju i mislila zajedno sa Živkom. To je neponovljiv doživljaj“, iskren je Petar.
On kaže da je dobar dio materijala izgubljen i da se onaj narativ nije mogao pratiti.
“Onda se producent opredijelio za ovu dokumentarnu varijantu, da mi ne domišljamo, dorežiravamo Živkovo, nego da to Živkovo bude inkorporirano u ovaj film i da budu jasno podijeljeni ti djelovi. Tako da publika može da dosanja Živkov san i da vidi kakve su reakcije bile svih tih ljudi i kako oni izgledaju poslije 30 godina”, napomenuo je on.
Divno je, kaže, bilo vidjeti poslije 30 godina Živkove kadrove, tu nevjerovatnu igru svjetlosti, sjenki, portreta koje radi.
„Ali nas to i podsjeća na ono što sam uvijek ponavljao - kolika je tuga i nesreća što on 12 godina nije snimao filmove“, kaže Živkov sin.
Dodaje da je ovo bila jedina mogućnost da se realizuje film.
„On je ulazio u pripreme nekoliko projekata, ali ovaj je sniman tako da je ostao kao artefakt, kao ono tri tačkice iza Živka. Znači da se priča se nastavlja. Živko je ovdje živ i vidi se u svakom kadru koliko on voli Crnu Goru, ne samo Živko, nego i ti glumci kojih više nema, koji su tu, pogotovo Ljilja Kontić koja je postala crnogorska ikona, prepoznatljiv lik, ali i svi ostali glumci koji su učestvovali“, poručio je njegov sin.
Po tome kako je publika u Dvorani Park emotivno reagovala, Živko im nedostaje.
“Mislim da smo to svi osjetili u sali. To je bila jedinstvena nijema ocjena. Vjerujem, i iz tog razloga ću insistirati, da se taj film da narodu, odnosno da ide u bioskopsku distribuciju. Mislim da je ovo jedno čudo neviđeno u smislu jedinstvene emocije kakvu ne možemo doživjeti od nekog drugog filma. Možda sam subjektivan, meni znači, ali čini mi se da i narodu znači“, iskren je Živkov sin.
Film je snimljen po scenariju Dragana Koprivice, a u glumačkoj ekipi su Dijana Marojević, Svetlana Cemin, Mirko Vlahović, Milutin Karadžić, Dubravka Drakić, Ivana Mrvaljević, Jelena Mila, Bojana Kovačević, Marina Bukvički, Vesna Vujošević, kao i Ljiljana Kontić, Dragomir Felba, Vera Crvenčanin Kulenović.
Glumica Dijana Marojević kaže da je osjetila jak emotivni udar kada je prvi put vidjela ove scene.
“Bilo je prilično potresno, posebno što su ti njegovi kadrovi čista poezija. Tu je dominantna priča koju je pričao u tim slikama i to što je on vidio u svima nama. Vidim njegovu dušu kroz sve nas. Sve te slike, sve te priče, sve te boje, svu tu beskrajnu ljepotu… Vidite i sami koja je to ljepota. Tužno mi je, neću da budem patetična, ali baš je nekako tužno”, kazala je ona.
Živko je u radu bio, kažu oni koji su sa njim sarađivali zahtjevan, ali u smislu preciznosti. Znao je šta hoće, pa i da iz glumca izvuče nešto što možda ni oni nisu znali da posjeduju.
Film je sniman u Nikšiću, Podgorici, Beogradu i Njujorku. Važno je pogledati ga, naročito zbog novih generacija, jer je Živko Nikolić, nažalost postao shvaćen i poštovan tek kada je napustio ovaj svijet, što je još jedan od tipičnih crnogorskih usuda.
Podsjetimo, Živko Nikolić je preminuo 17. avgusta 2001.godine.
