Nova, 1879. godina dočekana je svečano na crnogorskome dvoru kako će u prvome broju, poslije prekida zbog ratnih prilika, izvijestiti ,,Glas Crnogorca“, koji je ponovo počeo redovno izlaziti. Ovo glasilo dalje bilježi: ,,... stigla su na taj dan i telegrafska mnoga čestitanja sa strane i unutrašnjosti. Nj. Sv. Knjaz Našljednik dobio je čestitke od učenika osnovne škole iz Bara i to od muhamedanskog, rimokatoličkog i pravoslavnog vjerozakona. Tako isto i od mladih Muhamedanaca iz Nikšića i Ulcinja“.
,,Glas Crnogorca“ će te godine, već u trećemu broju na prvoj stranici donijeti Proklamaciju knjaza Nikole I Petrovića, datu na Cetinju 26. januara. Proklamacijom je obnarodovano da su konačno završene sve diplomatske i druge radnje, te da će, u skladu sa odlukama Berlinskoga kongresa, Zeta kao i gradovi Žabljak, Spuž i Podgorica konačno i stvarno biti pripojeni Knjaževini Crnoj Gori.
POSTAJETE SLOBODNI
Knjaz Nikola I se neposredno obaratio narodu u Podgorici i Zeti da bi poručio: ,,Od ovoga časa vi postajete slobodni državljani Crnogorski i sudovi i sve vlasti Moje stupaju u život u mjestima vašijem“. Obraćajući se stanovništvu sa oslobođene teritorije, naročito onima koji nijesu pravoslavne vjeroispovijesti, knjaz će u Proklamaciji naglasiti: ,,Muhamedanci, vas neće dijeliti predamnom vjera od vašijeh pravoslavnijeh i katoličkijeh sudržavljana. Svi skupa uživaćete jednaku i istu ljubav Moju, jednaku i istu pravicu zakona Mojijeh. Svaki je slobodan u svojoj vjeri, u svojim dobrim običajima, svojemu radu.“
Dolazak crnogorske vojske u Podgoricu se razumljivo, sa nestrpljenjem i radošću isčekivao: ,,Kada su mještani 27. o. m. viđeli iz daleka đe im se vojska crnogorska približuje da zauzme Podgoricu, nekolicina od njih potrčaše da izvade iz zemlje zvono, koje su za vrijeme vojne zakopali, da ga stave na zvonik. Tek što je vojska crnogorska stupila u varoš, odmah stanu zvoniti i pozdravljahu kličući: ,Živili‘.“ Narod je sa naročitom pažnjom pratio sve postupke crnogorske vojske: ,,Kako zamijeni crnogorska vojska posadu tursku i tek se poče viti orao crnogorski na tvrđavi, odmah oglasiše topovi predaju grada. Neopisano veseli bijahu stanovnici i gotovo svi bez razlike baciše fesove a staviše kape crnogorske i počeše klicati - da živi Knez pobjedilac!.“
Nedugo nakon manifestovanja opštenarodne radosti povodom ulaska crnogorske vojske, u Podgorici je svečano proslavljeno rođenje knjaževića Mirka, mlađega sina knjaza Nikole I. Poslije velikoga šenluka iz pušaka i topovske paljbe sa Maloga brda, Ljubovića i Gorice: ,,Vojnička parada stane na sredinu varoši, a narod u krasnome velikome kolu neprestano igrajući pjevaše“. U Podgorici je oktobra 1880. godine svečano obilježen i imendan mladoga knjaževića Mirka: ,,... pokazao je narod na ove krajeve koliko je obuzet osjećajima veselja, tim više što je ova zemlja sreću imala, poslije toliko vjekova, opet svog velikoga vojvodu dobiti u licu muškoga ogranka vladajuće dinastije Petrovića.“ Podgorica je svečano uređena za tu priliku: ,,Uoči ovoga dana cijela varoš svečano osvijetljena bijaše. Kroz sve ulice varoši moglo se kao danom šetati.“
PROGRAMI
Skrenućemo ovđe pažnju i na objavu u ,,Glas Crnogorca“, datiranu u Podgorici 19. januara 1881. godine, koju potpisuje: Uprava čitaonice podgoričke. Šira crnogorska javnost je tako obaviještena o formiranju Društva podgoričke čitaonice, koje će kreirajući svoju djelatnost u godinama koje dolaze naročitu pažnju poklanjati i pripremi programa pri proslavi 27. januara – dana kada se 1879. godine, poslije prohujalih stoljeća, crnogorski barjak zaviorio na podgoričkoj tvrđavi.
Podgorica će naime, iz godine u godinu, decenijama kasnije, do Prvoga svjetskoga rata, svečano obilježavati 27. januar (po julijanskome, odnosno 8. februar po gregorijanskome kalendaru). To će najčešće biti povod i prilika da se, pored oficijelnih i ceremonijalnih prigoda, organizuju razni oblici manifestacija, te pripreme i prikažu mnogi kulturni, scenski i dramski programi. Nastojaćemo da uz oslonac na pisanje ,,Glasa Crnogorca“ sa nekoliko ilustracija, za ovu priliku samo tokom prve decenije, pratimo proslave ovoga praznika u Podgorici
Krajem januara 1884. godine bilo je vrlo svečano i veselo u Podgorici o čemu opširno javlja dopisnik ,,Glasa Crnogorca“: „27. januar osvanuo je u ovoj varoši kao dan slave oslobođenja, dan najvišeg veselja, kada je prije pet godina pobjedonosna vojska crnogorska zauzela Podgoricu sa Zetom. Za to narod ovi slavi i svetkuje ovaj dan kao dan kada ga je obasjalo sunce drage slobode; to čini svake godine, pa je tu srećnu uspomenu proslavio i ove godine dostojnim načinom sa iskupljenim ovdje velikim brojem naroda iz Zete i njene okoline.“ U izvještaju o svetkovini zabilježena su i kola koja su toga dana igrana: ,,Na sve strane narod se veselio, osobito na ,,glavici podgoričkoj“ (glavnoj pjaci) igrala su tri ,,kola“: ,,crnogorsko, zetsko i podgoričko, a ugledni Podgoričani iznijeli su svakojakog pića svemu prisutnom narodu.“
Redovna domaća pozorišna produkcija, koja je u Podgorici pokrenuta 1885. godine, stvara uslove da prikazivanje pozorišnih predstava postane važni dio programa proslava 27. januara. Tako će u Podgorici, krajem januara 1888. godine, Čitaoničko društvo u dva navrata prikazati „Balkansku caricu“, dramsko djelo knjaza Nikole I. Predstava je prvo data 26. januara, a drugi put śutradan, 27. januara, na sam dan proslave oslobođenja u novome čitaoničkome domu koji se nalazio u Mirkovoj varoši. O tome će u ,,Glasu Crnogorca“ ostati zabilježeno: ,,27 januar kao dan kada je pređe devet godina crnogorska vojska zauzela Podgoricu, a s njom oslobodila i prisajedinila crnogorskoj knjaževini divnu Zetu, svake godine se popraćao običnom svečanošću. Ove godine svečanost je bila uveličanija.“
IMALI USPJEHA
Naredne, 1889. godine, Društvo podgoričke čitaonice obavještava telegramom ministra prosvjete da: „povodom desetogodišnjice oslobođenja“ namjerava da prikaže „Balkansku caricu“. Iz opširnoga pregleda proslave desetogodišnjice oslobođenja Podgorice u kojemu se kaže: ,,26-og u oči svečanosti, započeta je osvjetljenjem Mirkove varoši, naročito junačkog u njoj spomenika Velikog Vojvode Mirka Petovića.“, saznajemo i to da je Društvo podgoričke čitaonice imalo uspjeha sa predstavom koja, kako je počela: ,,Na 7 i po sati...“ tako je: ,,na 11 sati u veče završena pjevanjem himne.“ Pomenuti su i nosioci uloga u prestavi: Marko Špadijer (Ivan Crnojević), Božo Bošković (Đorđe), Stanko B. Marković (Stanko), Pava Petković (Danica), Vasiljka Gvozdenović (Marta), Lazo Vrbica (Dean), Marko Pejanović (Perun), Jovan Pejanović (Ivo, guslar), Zaharije Gvozdenović (Uglješa), Božo Belević (Ibrahim aga) i Zaharije Radičević (Starac).
Prije nego što će ukratko ocijeniti individuala postignuća diletanata u ovoj predstavi autor priloga u ,,Glasu Crnogorca“ je ośetio potrebu da naglasi kako ovđe nije umjesna stroga kritika: ,,jer je ovo društvo dobrovoljno, koje nije odano toj struci umjetnoj, a koje se pored svojih poslova i domaćih potreba angažovalo i položilo ne mali trud oko učenja svojih uloga; što neka im služi na čast i pohvalu!“ Na kraju predstave, pošto je završen treći čin: „...deklamovao je posvetu ,Balk. Carice‘, gosp. Mujo M. Adžiahmetović, učitelj muhamedanske osn. škole na opšte zadovoljstvo.“
TREBA SE SJETITI
Kako nas dalje obavještava dopisnik ,,Glasa Crnogorca“, Podgorica se na ovaj svečani dan 1889. godine okitila barjacima, a narod obukao u svečano ruho. Poslije podne: ,,činovnici i otmjeni trgovci davali su piće narodu, koji se slegao bio na glavnoj pjaci, gdje je igralo crnogorsko oro, upravo pred spomenikom. Tu se uz grmljavinu iz pušaka igralo, pjevalo pilo i veselilo upravo do crnoga mraka. Dućani su bili cio dan zatvoreni.“
Uz ova podśećanja valja napomenuti da danas, kada ne tako rijetko tražimo odgovore na pitanja o događajima i procesima u prošlosti, kao nezaobilaznim uporištima za šira razmišljanja o nama samima, treba se, držimo neizostavno, na adekvatan način śećati i onoga što je Crnoj Gori donio Velji rat i Berlinski kongres. Sigurni smo da ono što je donio 27. januar (8. februar) 1879. godine ne obavezuje samo Podgoricu.
