Svalbard, norveški arhipelag udaljen 500 milja od Sjevernog pola, najsjevernije je stalno naseljeno mjesto na planeti. Među 2.300 žitelja tamošnjeg administrativnog centra Longjerbijena, 40 je različitih nacionalnosti. I pritom gotovo niko nije sa Svalbarda.
Jer, jedno od tamošnjih čudnih pravila ne dozvoljava porođaje na ostrvima. Naravno, izuzeci postoje, ima i takozvanih ‘svalbardskih beba’, no nije tu kraj zabranama. Naime, stanovnik arhipelaga mjesečno smije popiti najviše 24 flaše piva, pola boce vina i jednu flašu nekog žestokog pića. Strogo je zabranjeno i držati mačke, a sve u cilju zaštite ptica.
“Nemojte ostati bez novca i bez doma”
No, najvažnije od svih pravila na Svalbardu glasi – nemojte ostati bez novca i bez doma.
Naime, iako je svako slobodan da se nastani tamo, podrazumijeva se da uvijek mora raspolagati sa dovoljno novca da se izdržava, te da ima krov nad glavom. U suprotnom, momentalno će biti protjeran sa teritorije.
“Možete ostati ovdje dok god ste u stanju da budete potpuno samostalni. To znači da morate sami da se pobrinete za sve – a nađete posao, stan i sve ostalo. Ništa vam ovdje neće biti obezbijeđeno”, kaže lokalna mještanka Sesilija Blomdal.
Poreza gotovo i da nema, ali ni povlastica
Iako pripadaju Norveškoj, preduzeća sa Svalbarda ni na jedan način nemaju finansijskih obaveza prema nacionalnom penziono-osiguravajućem fondu. Iz tog razloga, na Svalbardu nema javnog prevoza, socijalnog stanovanja, skloništa za beskućnike, staračkog doma, podrške nezaposlenima ili bilo koje druge beneficije koja postoji u ostatku Evrope.
Sa druge strane, mještani Svalbarda plaćaju jedan od najnižih poreza u Evropi, što je i benefit života na krajnjem sjeveru kontinenta.
Došao sa milion dolara, pa protjeran nakon 13 godina
Kako je to ostati bez sopstvenih resursa, a potom biti protjeran sa Svalbarda, najbolje zna Mark Sabatini. On je došao iz SAD na Svalbard 2008. godine, kako bi pokrenuo IcePeople, najsjevernije alternativne novine na planeti. Stigao je na arhipelag sa million dolara i uz mnogo ambicije.
Nakon nekog vremena, uslijedili su problemi. Izgradio je jednu kuću, ali su vlasti ocijenile kako ona nije bezbjedna za život jer je podignuta na površini otopljenog permafrosta. Zatim je podigao i drugu kuću, no kasnije je morao iseliti i iz nje, jer se našla u novoutvrđenoj zoni pod visokim rizikom od lavine.
“Tada sam već ostao sa malo novca i svakodnevno sam vodio veliku borbu. Molio sam, pozajmljivao, samo što nijesam došao do toga da kradem”, kaže Sabatini.
Vrijeme pandemije koronavirusa 2020. godine, proveo je u kolibi poznanika, a nakon toga je morao odseliti. Nije imao kud i spavao je na jednom od najrizičnijih mjesta na ostrvima – u kampu u kojem je godinu ranije jedan od mještana stradao kada ga je napao polarni medvjed.
Tada je guverner Svalbarda procijenio kako Sabatini više nije sposoban da ostane na njegovoj teritoriji.
“Bio sam očajan, ali to je bila apsolutno ispravna guvernerova odluka. U pitanju je fer sistem – placate izuzetno niske poreze, ali zauzvrat ne dobijate socijalnu podršku”, poručuje Sabatini, koji danas na Aljasci radi u lokalnim novinama.
“Ako imate poslovnu ideju – jedini ste koji se time želi baviti”
Na Svalbardu je mnogo lakše naći posao nego stan. Iako je arhipelag konstantno u mraku čitava dva i po mjeseca, pri čemu su temperature krajnje niske, Martin Fijala, jedan od vlasnika kafea “Haski”, kaže kako je Longjerbijen odlično mjesto za preduzetnike.
“Ako imate neku poslovnu ideju, vjerovatno ste jedini koji to radi na Svalbardu. I to je velika prednost. Pogledajte naš primjer – da ovakav kafić imamo u gradu gdje je u istom bloku još pet takvih mjesta, teško je da bismo bili ovako uspješni”, naglašava on.
No, velika udaljenost Svalbarda od kopna zna biti žestok problem u mnogo toga, pa i u poslu.
“Ako nam se pokvari aparat za kafu, ovdje nema nikoga ko ga umije popraviti. I onda je potrebno strpljenje – jer su pred nama sedmice čekanja do nabavke novog. Razmišljamo da uštedimo novac i da kupimo još jedan aparat, kako bismo ga imali u rezervi”, dodaje on.
“Idealan trening za život na Mjesecu”
Ističe da na čitavom Svalbardu postoji samo jedan čovjek koji umije popraviti uređaje za domaćinstvo, poput mašine za pranje veša ili posuđa.
“Ako ikad bude uspostavljena ljudska kolonija na Mjesecu, mislim da bismo mi bili idealni za to. Jer, život na Svalbardu zaista je kao na nekoj svemirskoj stanici”, šaljivo kaže Fijala.
Svi vlasnici kafića, uključujući i njega, imaju i druge poslove. Tako držanje ugostiteljskog objekta predstavlja manji rizik.
“Tako ovdje rade mnogi. Ima onih koji rade na recepciji ili voze kamione, ali su takođe u drugom dijelu dana ekonomisti ili fotografi”, dodaje on.
Nakon svega, postavlja se ključno pitanje – zašto ljudi i dalje dolaze kako bi živjeli na takvom mjestu, u potpunoj izolaciji?
Pitate li Fijalu, reći će kako mnogi dolaze da bi iskusili ono što zove ‘katalizatorom’ – odnosno mjesto na kojem na površinu izlazi i ono najbolje i ono najgore iz ljudi.
“Ako ste depresivni i imate problem sa alkoholom, završićete tako što ćete piti po ekstremnim hladnoćama. Ali, ako dođete na Svalbard kako biste napisali knjigu za koju je potrebno mnogo truda, sigurno je da će vam to ovdje poći za rukom”, zaključuje on.
