Ja nijesam za stavljanje stvari pod „tepih“, jer ne postoji toliko veliki pod na koji bi moglo da stane sve potisnuto. Na Balkanu tepih je jedino rješenje. Takođe, ne postoji ni tako jak usisivač koji bi usisao svo krupno i sitno smeće ispod tepiha. I onda se preliva. A najčešće je đubre, makar u slengu, vezano za politiku. Kod nas se kuća priprema za goste. Sve se očisti, zabašuri, zatvore se vrata od sobe koju niko ne vidi i vodi se računa da ne ispliva. Sve što smo sakrili.
Naravno da se naše istorije, privatne, lične, upliću u svakodnevicu. Naravno da definišu kulturu življenja. Meni je važno da postoje knjige u stanu. Prema knjigama su imali odnos i moji partneri. Nema herc romana, i ima istorijskih knjiga, Čerčilovi memoari, i neke od knjiga iz NOB-a i Jugoslavije, jer je otac mog životnog saputnika bio oficir. Ne oficir Crnogorac, nego oficir Slavonac. U Slavoniji se išlo u partizane i da bi se sačuvala glava. Moj saputnik kaže da je Jugosloven, kada hoću da ga naljutim – kažem da je Srbin. Iako zbog majke Hrvatice iz Sarajeva i oca Srbina, odnosno partizana iz Slavonije, može da bude samo Jugosloven. Kažem mu da to ne postoji, ali naše porodične istorije u zajedničkom životu imaju jedan zajednički sadržalac... nijesmo domaći izdajnici. I cijelo vrijeme sam Crnogorka, znajući da je krajnje nepametno, ako mi ciljevi nijesu vezani nekada za plasman u lokalnim ustanovama - crnogorskim. Ja ni ne boravim tamo u kontinuitetu, da bih postala kadar za neku ustanovu. Kako stvari danas stoje, ni plasman u lokalnoj ustanovi kulture danas ne podrazumijeva da ste Crnogorac/ka. Jednako je nepopularno kao 90-ih, samo su se ključni akteri izmijenili.
Kad su me pitali kako sam to što sam, u Beogradu i Nikšiću – smislila sam sljedeće, probudila sam se mrzovoljna i ljuta, i odlučila sam tog jutra da budem Crnogorka. I onda bi mi se nasmijali i rekli da sam nepopravljiva, a u Nikšiću ne bi shvatili da baš neću da se raspravljam na temu. E danas mi se na tu temu i ne šali. Jer je nekako baš demode... biti Crnogorka. Samo gubite, ništa vam ne donosi. A to nije prvi put.
Šta da uradim ispred džipa sa zastavom druge države u kojem se vesele i trube po Podgorici, džip kao karakteristika... da mu pokažem jedan prst kao odgovor na njegova tri, e to bi bilo opasno. I nevaspitano. Mada me više plaši opasnost, plašila me i kada sam ga pokazala policajcima koji mi dobacuju petnaest godina ranije. Kada sam krenula da pišem službeni broj, policajci su utekli. Ovi momci ne znam da li bi utekli. Ali džip je statusna kategorija, koja god da se zastava vijori. Tuđa ili sopstvena. A zbog tuđe zastave, po kiši i pod maskom mi se ne rizikuje... šamar ili svađa. A pod bilo kojom zastavom, žena ne smije da reaguje. Provocira.
I pod utiskom sam da se istorija vratila. Da sam u devedesetim, bilo da sam u susjednoj državi, bilo u svojoj. Ikonografija i načini su slični, ali je više sveštenika. I treba da objasnim šta? Da je status katoličke crkve u Engleskoj drugačiji nakon Henrija VI, osnivanja Anglikanske crkve, Elizabete I, i svega onog zbog čega je Engleska u Evropi često bila na pravoj strani, sa istorijskog aspekta. Usvojenog u školama – svim na svijetu. Recimo, premise Drugog svjetskog rata, kada su zbog pobjede nad Hitlerom i nacizmom žrtvovali kolonije i naravno da su se istorijska dešavanja prelila u kulturu. Leni Rifentšal je na primjer po pitanju stila i rediteljske vještine priznata autorka, ali njeno autorstvo nikada nije odvojeno od činjenice da je bila na pogrešnoj strani istorije. E, to je nekada bilo tako.
A danas istorijski usvojeni postulati i uz pomoć svih organizacija osnovanih nakon Drugog svjetskog rata, ispod našeg tepiha su toliko zbrčkani da se tu baš niko ne bi snašao. Jer mi vraćamo istoriju unazad i poražene tretiramo kao pobjednike. Na primjer, četnici su poraženi. A imali su jače saveznike od naših domaćih - nacističku Njemačku i fašističku Italiju, koliko su oni tek moćni bili, pa su izgubili. A kod nas danas, ulazimo u sitne analize, kao da rat nije trajao do 1945, oni su se eto 1943. „malo predomislili“ jer su mrzjeli „zle“ komuniste.
Surovi sukobi, za po doma, su tradicionalno na Balkanu sveprisutni. Istorija i manipulisanje istom, nikako nam ne da da usvojimo opšte civilizacijske postulate. Npr. one ko je izgubio Drugi svjetski rat. Ustaške zločine ne pominjem, jer posmatram rat iz vizure crnogorske teritorije. Jeste da je Maks Luburić, upravnik koncentracionog logora, porijeklom bio iz okoline Nikšića, prije rata sitan prevarant. Onog drugog, svjetskog. Koji na našim prostorima još nije završen. Ali nema više partizana. Ni šume... samo četnika i krupne buržoazije, i antičetničke i četničke.
A šta sa svima nama koji pratimo onu – brat je mio ma koje vjere bio. Pa i ako je nevjernik. Tako da mene brine - što protrljam oči i učini mi se da je - 1918. Onda opet protrljam oči i evo je 1943. Doduše, nema italijanskih fašista i njemačkih nacista, koliko sam ja informisana Njemačka je prošla denacifikaciju i zvanično baštini druge principe, po kojima je Turčin porijeklom, a Njemac rođenjem, jedan od najznačajnijih režisera.
Pitam se šta bi bilo da su predstavnici manjina u Skupštini krenuli da klanjaju, kada su predstavnici većine, počeli da se krste? Da li je Bog uveo parlamentarizam? Koliko ja znam demokratija je tradicija antičke Grčke i Rima, dolaskom hrišćanstva u Evropu, dugo je bila izgubljena... da bi se od 17. vijeka, kako gdje, obnavljala. Negdje, nije došla ni na red. Izvinjavam se 20. vijeku, kod nas je aktuelan krstaški rat. Ili nije. Možda smo junaci jedne od Nušićevih komedija iz prapočetka građanskog društva, ili smo Krležini Glembajevi... secikese i ubice... Možda je Šekspirov Kralj Lir ili Otelo... A da progovorim jezikom novih formata... biće da smo u Parovima ili Zadruzi... gdje sve gadosti koje se dese nemaju težinu, dok se narod veseli i gleda. Sve je ko će koga i sve je za rejtinge.
