U domu Popovića, Dimitrija i Jagode, uvijek vole da čuju novosti iz Crne Gore: kakvo je vrijeme, što se dešava u umjetnosti i van nje, kako se živi... Sam susret sa velikim crnogorskim stvaraocem na „višedecenijskom privremenom radu“ u Zagrebu je neopisiv doživljaj: vrata njegovog doma se otvaraju i dočekuje vas raširenih ruku, kao dragog gosta iz zavičaja.
Mjesto našeg razgovora je salon oslobođen velikih komada namještaja, prostorija tamnozelenih zidova na kojima se nalaze djela iz različitih ciklusa umjetnika rođenog na Cetinju. Dimitrije pita o svemu što je aktuelno, a što bi mu moglo približiti trenutnu situaciju u postojbini. Pita i o umjetnosti i umjetnicima, koliko je to teško danas biti u Crnoj Gori. No, ono što ga najviše tišti jeste zapostavljenost crnogorskih velikana likovne umjetnosti zapostavljeni, prepušteni drugima da o njima govore.
- Nevjerovatno je da Crna Gora nije napravila retrospektivnu izložbu posvećenu Petru Lubardi iz vlastitog fundusa. Postoje brojna njegova djela koja se nalaze u depou Narodnog muzeja na Cetinju i od njih bi se mogla napraviti izvrsna prezentacija sa dobrim katalogom. Izložbu bi trebalo predstaviti u većim umjetničkim centrima, da se zna da je Lubarda bio crnogorski stvaralac. Tako bi se više znalo i za Crnu Goru – kaže Popović i dodaje da Lubarda nije jedini, ali je najkonkretniji primjer.
- Ni Dado Đurić u Crnoj Gori nije još dobio svoju monografiju. Ne treba čekati da se takvom umjetniku ukaže čast i priredi jedno obimno djelo o njegovom radu – zaključuje nekadašnji Dadov sugrađanin.
I ŽENE KAO VJEČNA INSPIRACIJA
ANALITIKA: Za jednu od Vaših inspiracija, Merilin Monro, rekli ste da nosi tri elementa – „ljepotu, erotizam i smrt“. Nisu li to jednako elementi koji se vezuju za sve femme fatale, i stvarne i mitske, otkad postoji svijet?
POPOVIĆ: U pravu ste. Kod svih ženskih likova, ili gotovo svih kojima sam se bavio, mitskim ili stvarnim, postoji ta fina prožetost erotizma, ljepote i smrti, koja tim likovima daje intigrantnu posebnost. S druge strane ih takođe čini i sličnima upravo zbog njihove fatalnosti. Naravno, o svakoj od tih žena kojima sam se bavio mogu se napraviti studije u smislu njihove društvene ili istorijske, odnosno duhovno-religijske uloge, ali mene je zanimao onaj umjetnički aspekt, one tajne njihovih bića koje su izazovne za otjelovljenje u likovni medij, sliku, crtež, kip, objekat... Kako likovnim jezikom izraziti - formalno estetski artikulisati karaktere njihovih osoba? Na primjer, u ciklusu „Merilin Monro“ više me je zanimala tamna, mračna strana njene zvijezde, njena tragična priroda, nego vanjski sjaj, lažno lice njene ikone. Ona, koja je zanosila snagom svoje privlačnosti tolike milione obožavalaca širom svijeta, izmicala je samoj sebi. Oreol njene slave lebdi nad krhotinama njenog bića. Ne potvrđuje li i Merilin Monro onu tezu romantičara da ni jedna ljepota ne može biti prava ljepota, a da u sebi ne sadrži određenu dozu tragičnog?
ANALITIKA: Nizu tragičnih ženskih likova nedavno ste pridružil Salomu, a tu je „ljepotu, erotizam i smrt“ otjelovila Severina. Da li je glava Jovana Krstitelja u njenim rukama izazvala, po Vama, očekivane reakcije?
POPOVIĆ: Saloma je takođe primjer fatalne žene koja je na svoj način tragična, isto kao što je na svoj način tragična i jevrejska junakinja, fatalna lijepa udovica Judita. O ova dva lika, kao i o Merilin Monro, pisao sam u svojim studijama, detaljno iznoseći svoje viđenje njihovih likova. Što se tiče Salome, za njeno utjelovljenje u lik savremene žene nisam mogao boljeg modela od Severine. Izvrsno smo sarađivali i ona je svoju ulogu profesionalno izvrsno uradila. Što se tiče „uzbuđenja“ koje je taj projekat izazvao, pokazalo se kako mnogi ljudi mahom reaguju afektivno, ne pobrinuvši se prethodno da se informišu o motivu koji gledaju na slikama. Bila im je odbojna odsječena glava na pladnju i toliko krvi. Spoj takvog odbojnog detalja sa lijepim licem i tijelom Severine, stvarao je određeni šok ili nelagodu. U ciklusu „Saloma“ nisam htio ničim provocirati publiku, već sam želio na drugačiji način od onih do sada poznatih u slikarstvu predstaviti zavodljivu princezu iz Biblije, čiju ljubav odbija Jovan Krstitelj i njena ga sujeta kažnjava na najokrutniji način. Zato je u tom ciklusu nužan spoj odbojnog izgleda odsječene glave na krvavom pladnju i lijepe, kitnjaste Salome, čiji mejk-ap, nakit i odjeća nose izraz njenog karaktera, razmažene i ohole atraktivne plesačice koja je opčinila Herodov dvor. Izložba je izazvala veliki interes, razumije se i zbog toga što je Severina u ulozi Salome, jer ne treba isticati posebno da je Severina istinska zvijezda. Rečeno mi je iz muzeja Mimara, gdje je izložba bila održana, da su dobijali puno zamjerki zašto izložba ne traje duže od predviđenog termina.
ANALITIKA: Da li je moguće publiku danas zaista zaintrigirati umjetnošću, ako ona u sebi ne nosi barem malu dozu skandala?
POPOVIĆ: Ovo pitanje bi po problemu koji dodiruje zasluživalo pravu studiju. Hronični deficit publike u muzejskim i galerijskim prostorima je evidentan. Između niza razloga tu možemo govoriti i o karakteru onoga što se u tim prostorima prezentira javnosti. Ima mnogo izložbi koje su dobre, ali ne izazivaju pažnju javnosti kakvu zaslužuju. Naprosto, osim užeg kruga, to ljude ne zanima. Što se tiče mog iskustva, nisam nikada imao problema sa interesom publike za moj rad. Kad sam nedavno imao ciklus radova inspirisan Francom Kafkom u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku i Pragu, medijska zastupljenost te izložbe bila je ista kao i u slučaju Salome, s tim da je Saloma dobijala naslovne stranice određenih novina, što je razumljivo iz prije navedenih razloga. Na kraju, ni smišljeni skandal od strane galerije i umjetnika nije garancija za istinski i dugotrajan interes publike za neki izložbeni projekat. Kad bi postojao recept kako privući i zainteresovati publiku, svi bi ga rado primjenjivali. Ovako, mnogi su priželjkivali efekat bombe, a ispala je petarda.
ANALITIKA: Razgolitili ste smjernu Leonardovu Đokondu. Da li ste tim „nestašlukom“, u stvari, razgolitili njenu tajnu?
POPOVIĆ: Fenomen Đokonde sam tretirao kroz Leonarda, onoga što čini njegovu složenu kreativnu prirodu, čovjeka koji se bavi matematikom i estetikom, lijepim i ružnim, racionalnim i mističnim, profanim i sakralnim, tajnama življenja i umiranja, fizičkog i metafizičkog i nadasve čovjeka koji je opsjednut smrću. Njegova preciznost i logičnost naučnika, i intuitivnost i zanesenost pjesnika, jesu karakteristike koje zbunjuju i zadivljuju i čine Leonarda jedinstvenom osobom. U tom smislu je njegova „Mona Liza“ djelo koje i danas plijeni i intrigira svojom, kako je rekao Valter Pater „prijatnom i ljupkom tajanstvenošću“, svojim nedokučivim tajnim osmjehom sa „nečim kobnim u sebi“. O Đokondi sam pisao u svojoj knjizi „Smrt u slikarstvu“, a to najpopularnije remek-djelo svjetskog slikarstva i danas zaokuplja umjetnike; sjetimo se samo Dišanove ili Vorholove „Đokonde“. Njena tajna je upravo ono što privlači razne umjetnike da sa svojim senzibilitetom i shvatanjem uobliče i proniknu u ono što kod njih pobuđuje ova čudesna slika-fantom. Dozvolite da opet navedem misao Patera, koji je napisao najljepše redove o Đokondi: „To je ljepota koja iznutra zrači na tijelo, koje izgleda kao da su ga cijelog, ćeliju po ćeliju, prožele čudne misli, fantastična sanjarenja i savršene strasti“.
ANALITIKA: Koliko Vaša supruga Jagoda ima udjela u Vašim djelima? Što najviše volite da čujete od nje?
POPOVIĆ: O svakom motivu kojim se bavim, bilo da ga uobličavam u neki od likovnih medija ili da pišem o njemu, razgovaram sa Jagodom. Ona je prvi kritičar moji radova, čije mišljenje jako cijenim. Jagoda izvrsno poznaje moje principe rada, moj senzibilitet i afinitet. To je veoma važno. Kada joj pokažem ono što sam napravio, sagledava ga u kompleksu moje osobnosti. Mi živimo zajedno preko trideset pet godina. Zahvaljujući Jagodi, sačuvani su neki moji objekti i kolaži koje sam radio na Akademiji (1971-1975), koji su veoma bitni za analiziranje mog stvaralaštva, to jest njegovih formalno simboličkih aspekata.
II OMILJENI CITATI I MISLI
ANALITIKA: Kog savremenog umjetnika ili mislioca u ovim godinama najrađe citirate kroz ideje, slike, predmete, riječi?
POPOVIĆ: Često citiram Žida da „danas ima više umjetnika nego umjetničkih djela“. Ili Magrita: „Svijet miriše na mediokritet i atomsku bombu“.
ANALITIKA: Izuzetnu darovitost pokazali ste kroz različite umjetničke medije, i sada ste, nekako, na samo korak od scenskog predstavljanja svojih vizija. Kad biste pisali operu, kako bi izgledala, što bi bila njena tema?
POPOVIĆ: Opera me, kao scenska muzička forma, posebno privlačila. U tom smislu bih, možda jednog dana, želio ostvariti djelo inspirisano grčkom tragedijom. Još iz studentskih dana zaokupljao me Euripid i njegove „Bahantkinje“. Dionizijski obredi daju izvrsne mogućnosti za ekspresivnost scenskih koncepata. Kada u „Bahantkinjama“, na kraju, Agava skuplja djelove Pentejevog raščerešenog tijela, to je klimaks tragedije koji bi se muzičkom formom mogao izvrsno izraziti.
ANALITIKA: Vaša djela su dva puta bila izložena zajedno sa Dalijevim. Jedan cijeli ciklus posvetili ste tom umjetniku, a „spomenuli“ ste ga i u ciklusu o Danteu. Da li razmišljate o tome da ćete i Vi jednom biti tema ciklusa nekog mladog umjetnika, čija su djela bila ili će biti izložena istovremeno sa Vašim?
POPOVIĆ: O tome nisam razmišljao, ali bi mi bilo drago da neko od mladih umjetnika svoj kreativni svijet gradi u sličnom duhovnom krugu iz kojeg je nastao i moj svijet. Sjećam se jedne fascinantne izložbe Arčimbolda koju sam prije dvadeset i nešto godina vidio u Palati Grasi u Veneciji. Bilo je zanimljivo vidjeti koli je senzibilitet i stvaralački karatker ovog manirističkog majstora bio blizak mnogim poetikama modernih umjetnika, od Dalija do Armana, od Ehera do Vorhola.
III SJEĆANJE NA ZAVIČAJ
ANLITIKA: Kako biste, u samo nekoliko rečenica, opisali Dada Đurića, kao Cetinjanina, a kako njegov stvaralački opus?
POPOVIĆ: Kada sam kod Dada boravio petnaestak dana u Heruvalu 1974. godine, često smo pričali o Cetinju i nekim ličnostima koje smo poznavali. Dado je kao Cetinjanin cijelog života zadržao onaj „cetinjski“ smisao za humor, za ironiju i samoironiju. Što se tiče Dada kao umjetnika, smatram da je bio izuzetan slikar koji je dosljedno sprovodio svoj slikarski senzibilitet uprokos svemu. On je jedan od izuzetno rijetkih slikara koji slika u vremenu u kojem slikarstva ima sve manje. Između ostalog, zato je njegov primjer dragocjen, jer vraća mladim generacijama vjeru u slikarstvo kao klasični način izražavanja, kroz koji se realizuju moderne ili savremene preokupacije ili problemi čovjeka „hic et nunc“.
ANALITIKA: Na Cetinju, pod Granicom, ovih dana je kiša. Koliko je sjećanja na te kiše i zavičaj u svemu što stvarate?
POPOVIĆ: Jako puno i gotovo svakodnevno. Što sam stariji, sve intenzivnije i dublje. Ovih dana dovršavam jednu priču u kojoj, u jednom fragmentu, opisujem onu sivu cetinjsku kišnu koprenu. Tek sa zrenjem i starenjem čovjek postaje svjestan koliko je podneblje u kojem je odrastao uticalo na formiranje njegove prirode, posebno u smislu umjetničkog senzibiliteta. I kiša i kamen i nebo su dio mitske scene iz koje se razvija i rađa njegov umjetnički svijet.
Kada dolazite kod Dimitrija i Jagode Popović, ulazite u dom velikog umjetnika. Kada odlazite, kao da idete iz doma nekog bliskog prijatelja ili rođaka. Jer, Popovići vas primaju pod svoj krov kao da ste im najbliži i čine sve da se osjećate da i vama taj dom jednako pripada. Tu velikodušnost, širinu možete naći u svakom njegovom djelu, što samo potvrđuje svestranost stvaralaštva ovog crnogorskog umjetnika. A to su odlike - velikog čovjeka.
Kristina JERKOV
