„Putem određenih rješenja, stimulisaćemo naše momke da idu u Srbiju, odsluže vojni rok i vrate se u Srpsku. Vidjećemo na koji način ćemo mladima koji ovo prihvate omogućiti brže zapošljavanje ili druge vrste privilegija i podrške“, rekao je, a da nije ni trepnuo, Milorad Dodik za Večernje novosti.
Dodik radi po svom planu. Najjednostavnije rečeno, ide ka nečemu što se može nazvati ili „puzajućim otcjepljenjem“ ili „prisajedinjenjem sa Srbijom“. Za ostvarenje tih namjera nije mu potrebna prevelika improvizacija — tu je Deklaracija svesrpskog sabora kao svojevrsna mapa puta koje se drže svi akteri: od Vučića, preko vodećih ljudi Crkve Srbije, (kvazi)intelektualne elite s obje strane Drine, pa do Dodika kao političkog operativca na terenu.
Ništa tu nije čudno ni novo. Od 8. juna, kad je Deklaracija ugledala svjetlo dana, pa do danas, negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca postali su dijelom obrazovnog sistema entiteta Republika Srpska; grb, himna i ostali simboli Srbije uselili su se u zvanične institucije entiteta, odnosno na 49 posto teritorije BiH, a nacionalni spomenici i historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine jednim skupštinskim parafom postali su kulturno naslijeđe Republike Srpske.
Nekažnjeno sve, dabome!
Kako će mladići ići u Vojsku Srbije?
Ali, kako će mladići iz Republike Srpske ići na odsluženje vojnog roka u Srbiji? Nisu potrebne velika analitika niti ekspertsko poznavanje situacije da bi se razumjelo kako stvari funkcionišu.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je početkom septembra da je potpisao saglasnost za obavljanje redovnog vojnog roka u trajanju od 75 dana.
„Želim verovati da će Vlada Srbije usvojiti tu odluku. Nadam se da svi razumete koliko nam je potrebna jaka vojska i koliko ćemo još morati nabavljati naoružanje, praviti, stvarati. Jer, nije naša želja da napadnemo bilo koga, niti ćemo to činiti. Ali, želimo odvratiti sve one koji nam svakodnevno besomučno prijete“, rekao je Vučić, naloživši zapravo institucijama Srbije da ubrzaju čitav proces.
Još konkretnije, Vučić je naveo da država razmatra uvođenje vojnog roka u trajanju od 60 plus 15 dana, koji bi bio obavezan za muškarce, dok bi žene i dalje služile dobrovoljno.
A kakve veze s tim ima Milorad Dodik?
Ne zaboravite da većina stanovnika Republike Srpske, na osnovu Sporazuma o specijalnim paralelnim vezama koji je implementiran još 2010. godine, ima državljanstvo Republike Srbije. Prema toj logici, ako vojni rok bude obavezan u Srbiji, regruti iz Republike Srpske će moći služiti vojsku u državi koja je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu – potpunolegalno i neometano, kako se čini.
I to je ta famozna Dodikova ideja koju će „razmotriti“, pa „stimulirati“.
Prije dva mjeseca, u kolumni za Radio Sarajevo, pitao sam šta će biti kada se iz Banjaluke, Trebinja, Laktaša, Prijedora budu organizovali ispraćaji regruta koji će služiti vojsku Srbije u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu? Nije bilo odgovora.
Državljanstvo, ponavljam, već imaju. Hoće li se i tada građanske, državotvorne stranke iz Bosne i Hercegovine sa svojim predstavnicima češati po glavi sa zakašnjenjem u reakciji, pitajući se – šta se dešava?
Filozofija naknadne pameti
Tada sam, prije dva mjeseca, napisao da niko od bh. političara, kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, nije ni pomislio niti mu je palo na pamet da se ovo može desiti. A desiće se, nažalost, kako stvari stoje.
Imaćemo situaciju na terenu gdje mladići iz jednog entiteta idu na okrugle stolove o pomirenju, zajedničkom životu i ostalim temama koje se decenijama impotentno ponavljaju, dok mladići iz drugog entiteta idu u vojsku susjedne države koja baštini tekovine svojih penzionisanih oficira — ratnih zločinaca.
To je ta poslovična nespremnost na reakcije i loša anticipacija realnosti i historijskog trenutka.
Dodik već to radi
Mnogi će se zapitati: može li to Dodik zaista to uraditi? Odgovor je – može. A znate li kako znam? Prije neki dan je, koristeći isti Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama, uveo u Skupštinu Republike Srpske himnu „Bože pravde“, koja je neustavna. Objašnjenje? Ta himna se više ne izvodi kao neustavna himna entiteta, nego „ustavno“ po Sporazumu o specijalnim i paralelnim vezama s potpisnikom sporazuma, tj. susjednom Srbijom. U stvarnosti, „Bože pravde“ vam odzvanja u zvaničnoj instituciji koja pokriva 49 posto zemlje. Sve je – isto.
Tako će biti u bliskoj budućnosti, gdje će mladići iz Trebinja, Banjaluke, Bijeljine ili Prijedora služiti vojsku u Srbiji, a neće kršiti Ustav BiH. Kako? Zbog Zakona o dvojnom državljanstvu služiće vojsku kao državljani Srbije u njihovim kasarnama.
Zimski san međunarodne zajednice
Lokalni političari i međunarodna zajednica? Sigurno imaju prečeg posla, pričajući fraze i frazetine o „pristupnim pregovorima na EU putu“, dok se ta ista Evropska unija u eri Trumpa bavi vlastitim preživljavanjem.
Naravno, Dodiku je sve kristalno jasno, i on će raditi punom snagom da realizuje ovaj plan.
Razmislite malo – imaćete vojno osposobljen kadar koji služi vojsku susjedne države, iste one koja još ima pretenzije da otcijepi 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine.
Ili ni ovo neće biti poziv za uzbunu, prije svega vrhovnim tumačima Ustava BiH koji sjede u kancelarijama OHR-a i lokalnim pravnim stručnjacima koji sjede u udobnim foteljama i ne preuzimaju odgovornost. Ne bih se nadao da će jedni ni drugi biti od velike koristi.
Odsluženje vojnog roka u Bosni i Hercegovini? Nema ništa od toga, jer se, pogađate, Hrvatska i Srbija ne bi složile. Na kraju, čija je onda Bosna i Hercegovina?
