Joanikije Mićović je pravi primjer kako mantija utiče na vjerujuće ljude i koliko im uopšte nije bitno što se krije ispod te mantije. Ljudi koji sebe nazivaju vjerujućim klanjaju se, u stvari, tkanini i kapi, a najčešće ne čovjeku koji je ogrnut tom tkaninom i onim što drži na glavi, iako se, u principu, radi najčešće o ljudima sužene svijesti i ograničenih intelektualnih sposobnosti.
O tome govore brojni klipovi na internetu. Kao da se radi o betmenima, koji oblačenjem svog kostima dobijaju nadnaravne moći, popovi navlačenjem mantije u očima onih koji sebe smatraju vjernicima postaju „učeni“ u mjeri da ih slušaju netremice, tražeći im savjete. Čini se, čak, kad bi bilo kom klošaru sa ulice obukli mantiju, ljudi bi mu prilazili, ljubili mu ruke, zvali ga ocem, a bilo bi i onih koji bi klečali i bauljali pred njim.
Masovni zločin na Cetinju pravi je lakmus papir u kojoj mjeri u Crnoj Gori prevladava hrišćanstvo, kako istraživači tvrde. Umjesto tuge, hrišćanske empatije, imali smo stravične izlive mržnje tzv. vjernika jedne vjerske organizacije prema jednom gradu i njegovim građanima. Čak je i rođeni brat Joanikija Mićovića, episkopa SPC, objavio na društvenoj mreži zdravom umu neshvatljivu poruku, citirijaću nekakve bestijalne stihove mržnje prema gradu Cetinju i Cetinjanima.
Monstruozne poruke
Iskreni hrišćanski duhovnik pozvao bi svoje stado da hrišćanski saučestvuju u bolu sa rođacima žrtava i pokušao blagim i utješnim riječima da umanji traumu društva, izazvanu tako monstruoznim zločinom kakav se desio na Cetinju.
Što je uradio Joanikije Mićović kao prvi čovjek ekspoziture SPC u Crnoj Gori? Iskoristio zločin na Cetinju da „benzinom gasi“ vatru mržnje i podjela, koje i inače razjedaju crnogorsko društvo. Joanikije Mićović je masovni zločin, koji se za kratko vrijeme drugi put desio na Cetinju, iskoristio za ponovnu kampanju za povratak kapele Karađorđevića na Jezerski vrh na Lovćenu, tako što je povezao zločine na Cetinju sa time što ta kapela više nije tu. Navodno, neće se smiriti duhovi na Cetinju dok se to ne desi.
11
Dok čitava javnost zna da je zločinac bio vojnik njegove crkve i dok on izbjegava da to pomene u bilo kojem svom nastupu dok pominje zle duhove na Cetinju, Joanikije Mićović ni u naznakama nema bilo kakav ośećaj eventualne sopstvene odgovornosti i odgovornosti sveštenika kojima se zločinac obraćao. Nema pitanja zašto sveštenici SPC sa kojima je komunicirao nijesu, u svojim betmen kostimima, makar naslutili sa kakvim nagonima imaju posla i uticali na svijest masovnog ubice tako da mu usade ljubav prema drugima, uključujući i onima koje smatra neprijateljima, na način kako je Isus Hrist naučavao svoje sljedbenike?
Pitanja bez odgovora
Politizovana policija Crne Gore, u otrcanim odijelima i obući, dužna je građanima Crne Gore, umjesto što brane postojeći režim i crkvu koja ih je instalirala na vlasti, da objasni motive i prvog i drugog masovnog zločina na Cetinju. Da razjasne kod prvog masovnog ubistva u Medovini da li je zločinac prethodno pośetio Cetinjski manastir? Da pruže odgovor jesu li razgovarali sa sveštenicima kojima su se ubice ispovijedale?
Ovo tražim iz najprostijeg razloga što se često čuju razne glasine koje ne doprinose smirivanju građana i samo podstiču veći bijes prema policiji i vjeri. Kao neko do koga prečesto dolaze slične glasine ośećam obavezu da tražim javno da se razjasne sve činjenice vezane za oba masovna ubistva.
Pošto, očigledno, crnogorska policija, u velikoj mjeri zahvaljujući uništavanju čitavog bezbjednosnog sektora od strane sve tri potonje vlade i njihove namjere da od bezbjednosnog sektora naprave partijske prćije, nije sposobna sama da riješi dva masovna pokolja na Cetinju, potrebno je zatražiti međunarodnu pomoć u rasvjetljavanju motiva i detalja oba masovna zločina. A sve zato što Crna Gora danas liči na najzaostalija društva sa svjetske margine u kojima vračevi imaju posljednju riječ i u kojima se masovno vjeruje u nadnaravne, metafizičke sile, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela marginalizacija nauke, uništavanje obrazovnog sistema i neshvatljiva normalnom umu vjerska indoktrinacija od malih nogu.
Svetosavska ideologija
Strah od stvari koje se ne mogu viđeti je prirodno śeme onoga što svako od nas u sebi zove religijom, pisao je filozof Tomas Hobs.
Manipulisanje ośećanjima ljudi lakše je izvodljivo ako se manipulatori drže oprobanih obrazaca zloupotrebe tradicije sa primjesama mitomanske ikonografije. U kulturama koje ne idu u korak s vremenom laž postaje legitimno sredstvo. Među mlađim generacijama, vaspitavanim u duhu svetoslavlja, vidljiv je otklon prema pluralističkom modelu društva koji je, zapravo, tekovina prosvijećenosti, kao i opredjeljivanje za jedan arhaični, zavjetni obrazac viđenja svog identiteta i pripadanja srpskoj naciji, bez obzira što u osnovi stoje kvazinaučni i kvaziistiniti narativi.
Crnogorsko društvo političkim promjenama 2020. godine dolazi u fazu u kojoj je olakšano uvlačenje religije u politiku, kao i njezino angažovanje i u političkim konfrontacijama na strani pojedinih konstituenata vlasti. Pridobijanje naklonosti SPC postaje način za pridobijanje političke naklonosti.
Joanikije Mićović je „zaboravio“ što podrazumjeva apostolski poziv jednog hrišćanskog episkopa i uživio se u ulogu svetosavskog bojovnika sa misijom da crnogorsko društvo prilagodi svojem, moram reći naopakom, viđenju Crne Gore. Umjesto širenja univerzalnosti crkve, za njega je svetosavlje, u skladu sa definicijom koju su postavili njegovi tvorci, nacionalistička ideologija čija je uloga da bude glavni nosilac, prvo propale ideje teritorijalnih pretenzija, da bi se prešlo na ideologiju „srpskog sveta“. Što bi značilo zaokruženje tzv. srpskog nacionalnog i kulturnog prostora čiji je dio, po tom planu, i Crna Gora.
U tom smislu idu i njegova zalaganja da srpski jezik bude u Crnoj Gori službeni jezik, iako je srpski jezik Ustavom definisan kao jezik u službenoj upotrebi. Što znači da se svako ko govori tim jezikom može javno izražavati na tom jeziku bez ikakvih ograničenja.
Da se ne lažemo: svi u Crnoj Gori, sem Albanaca, govore jednim te istim jezikom. I čitava priča se svodi na to ko će nacionalno prevladati. Sve ex jugoslovenske države su svoje jezike, koje su bečkim (28. mart 1850.) i novosadskim dogovorom (10. decembra 1954.) unifikovale shodno vremenu kad se težilo jedinstvu štokavskog govora, raspadom te zemlje nazvale jezikom svoje države.
Sad se pokušava samo Crnoj Gori, koja ima čak najdužu tradiciju u korišćenju sopstvenog jezika, koji se nazivao „naški“ ili crnogorski, oduzeti pravo da svoj jezik nazove po svojoj državi i na osnovu istorijskog nasljeđa. Ako Joanikiju nije jasno, neka pročita Ljubomira Nenadovića i njegova Pisma o Crnogorcima, ili Pisma sa Cetinja, kako bi saznao kako se zvao jezik u Crnoj Gori. Nije period vladavine Nikole Petrovića cijela istorija Crne Gore! Jednako kao što ni devedesete godine XX stoljeća ne mogu biti prava slika Crne Gore.
Društvo totalitarizma
Osim toga, Joanikije Mićović iz vremena gimnazijskih dana u gimnaziji „Stojan Cerović“ u Nikšiću, nije se proslavio znanjem iz tada nazivanog srpskohrvatskog jezika, te nije jasno iz čega on crpi tu slobodu da se javno oglašava o jeziku?
Ne preporučuje ga ni neuspješno školovanje na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Naprotiv. To što se u četvrtoj deceniji udomio u svetosavlju i u njemu izgradio karijeru i egzistenciju, nikako mu ne daje za pravo da se pača đe mu nije mjesto.
Totalitarizam je moguć u svim sistemima privredno-političke i kulturne nerazvijenosti, a ispoljava se kroz diktaturu, apsolutizam, despotiju, teokratiju i druge oblike represivne vladavine. U Srbiji se on ispoljava kroz neograničenu vladavinu jednog čovjeka, u Crnoj Gori on je podijeljen između SPC i najjačih konstituenata vlasti, tako što se on sprovodi u oblastima u kojim ti konstituenti imaju kontrolu. Samo u takvom društvu totalitarizma je moguće iskazivati samovolju, mijenjati državne simbole i zamjenjivati ih simbolima iz vremena kada je Crna Gora bila okupirana, kada nije postojala kao država, pretendovati da se na Lovćen postavi simbol okupacije Crne Gore od strane Srbije, ne poštovati državnu zastavu, a tako ni Ustav, ni zakone Crne Gore.
I sve je to moguće dok građani pristaju da ih političari i SPC međusobno zavađaju i sprovode ideološke projekte u kojima ne postoji Crna Gora. Takva totalitarna vladavina više subjekata ne može biti u interesu nijednog građanina Crne Gore, bez obzira bio on Srbin, Crnogorac, Bošnjak, Musliman, Albanac ili Hrvat.
Onog momenta kad shvate građani Crne Gore da je odlazak ministra vojnog sa dva državna vozila i četiri tjelohranitelja u mondensko mjesto u Dolomitima, u Italiji, zavlačenje ruke u džep svih i da je potpuno nebitno je li on Srbin ili Crnogorac, crnogorsko društvo će krenuti putem ozdravljenja.
Umjesto da građani Crne Gore prestanu da učestvuju u toj igri nametanja hoće li Crna Gora biti još jedna srpska država ili ne i da počnu da razmišljaju da je to država u kojoj treba svi oni da žive, prehrane svoju đecu, da su se njihovi preci vjekovima borili za slobodu Crne Gore, bez obzira kako su se nacionalno ośećali, a ne za srpske ili bilo čije druge interese. Nadam se da su studentski protesti početak emancipacije i demokratizacije Crne Gore i da je sazrela svijest u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, da je samo demokratsko, uređeno društvo u interesu svih, ma kako se izjašnjavali. Bez suludih usrećitelja.
