Proteklih nekoliko mjeseci bilo je problematično na ekonomskom planu. Inflacija je skočila na 28-godišnji maksimum. Police supermarketa su prazne, a benzinske pumpe zatvorene. Srećno ako imate problema sa sistemom grijanja u kući: zamjena bojlera, koja obično traje 48 sati, sada traje dva ili tri mjeseca. Predsjednik Bajden je zaista zabrljao, zar ne?
Čekajte. Taj rekord inflacije nije postavljen u Americi, već u Njemačkoj. Priče o nestašici hrane i benzina stižu iz Britanije. Čini se da kriza zamjene bojlera posebno pogađa Francusku.
A jedan od glavnih pokretača novije inflacije, u Americi i svuda drugdje, bio je skok cijena goriva – cijena koje se određuju na svjetskim tržištima, na koje bilo koja zemlja, čak i SAD, ima ograničen uticaj.
Donald Tramp tvrdi da bi, da je on predsjednik, gas bio ispod dva dolara po galonu. Kako tačno zamišlja da bi to mogao da postigne, kada se naftom trguje globalno, a Amerika čini samo oko petinu svjetske potrošnje nafte?
Drugim riječima, čini se da su problemi koji su otežali oporavak od recesije pandemije, uglavnom globalni, a ne lokalni. To ne znači da nacionalne politike ne igraju nikakvu ulogu.
Na primjer, britanske nevolje su djelimično rezultat nedostatka vozača kamiona, što zauzvrat ima mnogo veze sa egzodusom stranih radnika nakon Bregzita.
Međutim, činjenica da izgleda da svi imaju slične probleme govori nam da politika igra manju ulogu nego što mnogi ljudi misle. I otvara pitanje šta, ako je moguće, SAD treba da rade drugačije.
Pa zašto se čini da je cio svijet prazan?
Mnogi posmatrači povlače paralele sa stagflacijom iz 1970-ih. Ali, barem do sada, ono što doživljavamo ne izgleda baš tako. Većina ekonomija je rasla, a ne smanjivala se; nezaposlenost opada, a ne raste.
Iako je došlo do određenih poremećaja u snabdijevanju — kineske luke su pretrpjele zatvaranje zbog epidemije koronavirusa, u martu je požar u japanskoj fabrici koja snabdijeva mnoge poluprovodničke čipove koji se koriste u automobilima širom svijeta pogodio proizvodnju automobila, i tako dalje – ovi poremećaji nijesu glavna tema.
Vjerovatno najbolja paralela nije sa 1974. ili 1979. već sa Korejskim ratom, kada je inflacija skočila i dostigla skoro 10 procenata na godišnjem nivou, jer ponuda nije mogla da prati rastuću tražnju.
Da li je tražnja zaista tako velika? Realna konačna prodaja (kupovina za potrošnju ili ulaganja) u SAD dostigla je rekordnu vrijednost, ali se otprilike vratila na trend prije pandemije.
Međutim, sastav tražnje se promijenio. Tokom najgore pandemije, ljudi nijesu mogli ili nijesu htjeli da konzumiraju usluge kao što su obroci u restoranima, a nadoknadili su to kupovinom više stvari – potrošnih dobara poput automobila, kućnih aparata i elektronike.
Na vrhuncu, kupovina trajne robe bila je neskvakidašnja 34 procenta iznad nivoa prije pandemije; u nekim slučajevima je opala, ali je i dalje veoma visoka. Čini se da se nešto slično dogodilo širom svijeta.
U međuvremenu, snabdijevanje je ograničeno ne samo zbog zatvorenih luka i nestašice čipova, već i zbog „Velike ostavke“, očigledne nevoljnosti mnogih radnika da se vrate na svoja stara radna mjesta.
Poput inflacije i nestašice dobara, ovo je međunarodni fenomen. Izvještaji iz Britanije, posebno, zvuče nevjerovatno kao oni iz SAD: Čini se da je veliki broj radnika, posebno starijih radnika, odlučio da ostane kod kuće i možda se penzioniše ranije nakon što ih je Covid-19 primorao da napuste posao.
Iako problemi mogu biti globalni, političke posljedice su lokalne: nestašice i inflacija očigledno štete Bajdenovom rejtingu. Ali šta bi američki kreatori politike mogli ili bi trebalo da rade drugačije?
Kao što sam već nagovijestio, cijene goriva su uglavnom van kontrole SAD.
Prije nekoliko mjeseci, bilo je široko rasprostranjenih tvrdnji da povećane naknade za nezaposlene obeshrabruju radnike da prihvate posao. Mnoge države su požurile da ukinu ove beneficije čak i prije nego što su istekle na nacionalnom nivou početkom septembra. Ali nije bilo vidljivog pozitivnog efekta na ponudu radne snage.
Da li aktuelne nestašice treba da podstiču oprez u pogledu demokratskih planova potrošnje? Ne. U ovom trenutku, agenda Build Back Better, ako se uopšte desi, iznosiće samo oko 0,6 procenata BDP-a tokom naredne decenije, uglavnom plaćeno povećanjem poreza. To neće biti značajna inflatorna sila; ako ništa drugo, veća potrošnja na infrastrukturu bi pomogla u ublažavanju inflatornih pritisaka tokom vremena.
Druge stvari mogu pomoći. U prošlosti sam tvrdio da bi obavezno vakcinisanje, tako što bi Amerikanci mogli da se osjećaju sigurnije kada su u pitanju odlazak na posao i kupovina usluga, a ne robe, mogli da igraju ulogu u otvaranju lanaca snabdijevanja.
Šta preostaje? Ako inflacija zaista počne da izgleda kao da se ugrađuje u ekonomiju, Federalne rezerve bi trebalo da je suzbiju pooštravanjem politike, na kraju i podizanjem kamatnih stopa. Važno je, međutim, shvatiti da bi prerano podizanje stopa moglo da se pokaže kao velika greška, pošto Fed neće imati mnogo prostora za smanjenje stopa ako tražnja oslabi.
Najvažnija stvar, međutim, možda je da ne reagujete pretjerano na trenutne događaje. Činjenica da se nestašice i inflacija dešavaju širom svijeta zapravo je pokazatelj da nacionalne politike nijesu glavni uzrok problema. One su, umjesto toga, uglavnom neizbježne dok ekonomije pokušavaju da se ponovo pokrenu nakon epskih poremećaja izazvanih Covidom.
Biće potrebno vrijeme da se stvari riješe – više nego što je većina ljudi, uključujući i mene, očekivala. Ali bjesomučni pokušaj da se povrati status kvo kada je riječ o inflaciji donio bi više štete nego koristi.
* * * * *
Autor je od 2000. kolumnista New York Timesa, univerzitetski profesor i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008.
