Cetinjske protestne šetnje podrške Ukrajini postale su novi fenomen prijestonice, protest koji afirmiše ideju solidarnosti. Znamo da cetinjski glasovi protiv rata i terora imaju svoju tradiciju. Postavimo problemsko pitanje, otkud tišina ili odsustvo kolektivnog i solidarnog glasa protiv u drugim gradovima. I dok su protesti podrške Rusiji bili karikaturalna margina, flertovanje sa proruskom politikom koja ima svoje poznate adrese na Balkanu može biti jedan od odgovora ćutanja nekih drugih, ili pogled na cetinjske proteste sa ironijom.
Nikada dovoljno glasova protiv, zapravo! Da nas je bilo više protiv, i da smo bili povezani kolektivnije i solidarnije u predvečerje ratova na prostorima bivše Jugoslavije, možda bi izbjegli slike krvavih devedesetih koje nam se vraćaju sa ratom u Ukrajini. Uprkos svim tim slikama, dobar dio javnosti na Zapadnom Balkanu i dalje ima problem da razluči i prepozna agresora i žrtvu. Fatalistički i dalje slave zločince, nikako da pokopaju svoje Agamnenone, balkanske povratnike iz ratova, „heroje“ okrvavljenih ruku. Pod okriljem demokratije i participativnosti Javni servis RTCG na svom portalu nas još pita da li podržavamo ili ne sankcije Ruskoj Federaciji. Prizovimo Suzan Zontag, koja ističe da kultura sjećanja nije ništa drugo nego nova riječ za ideologiju, pa ona ratove na planu sjećanja razumije kao ideološku borbu. Na taj način možemo bolje razumjeti sve ono što kao društvo nijesmo uradili da bi se sjećali svega onoga što nas je nekada činilo svijetom, u različitim etapama razvoja društva, države i naroda. Ništa manje i same ideologije koju smo stvarali, socijalizma. Ili politike antifašizma. Tako zatvaramo krug u ovoj kratkoj analizi ili potrebi da jedan novi cetinjski fenomen bolje razumijemo. I zašto ne reći da imamo empatiju prema tim ljudima koji i za nas druge šetaju svakodnevno.
Nova priča evropeizacije jeste Ukrajina, baš kako je i nasljeđe Drugog svjetskog rata pokrenulo ideju pomirenja, suočavanja sa prošlošću i ujedinjene Evrope. Ukrajina je opet ujedinila Evropu, nakon različitih kriza evropske priče u savremenosti. U njenoj čekaonici stabilno se opiru svi oni koji su prespavali krvave slike raspada Jugoslavije. Svi oni koji ne žele da se sjećaju Srebrenice, Sarajeva, Vukovara ili Dubrovnika. I mnogih drugih gradova. Među njima je (ili nama) značajan broj političara i političkih partija koje osvajaju visoke procente podrške na izborima. Zbilja koja postaje košmar, nacionalistički i patriotski diskurs majčice Rusije lebdi u vazduhu, dok su svima puna usta iste te neke evropeizacije ili evropskog puta zemalja Zapadnog Balkana. Slike iz ukrajinskog Mariupolja jednostavno ne dopiru do dobrog dijela javnosti. Zašto?
Odgovor na to pitanje pokušavam da nađem kroz jedan novi naslov, koji je prizvao jedan od ranije. Naslovi knjiga dvije autorke, jedna je istoričarka umjetnosti Marija Đorđević, koja je objavila studiju Jugoslavija pamti - Mesto, telo i pokret za prostore izvođenog nasleđa (2021), i druga antropološkinje Tanje Petrović YUROPA – Jugoslovensko nasleđe i politike budućnosti u postjugoslovenskim društvima (2012). Zato što i jedna i druga knjiga jako uznemiravaju nacionaliste koji potiranjem sjećanja na socijalizam kao emancipatorsku politiku druge Jugoslavije, potiru narativ modernosti. Iz njega su, pod parolom odricanja od komunističke ideologije zakoračili u pluralizam koji je umjesto demokratije proizveo ratove i revizionizam. Alternativne, emancipatorske i kosmopolitske prakse koje su bile moguće u doba socijalizima, u naše vrijeme postaju nemoguća misija. Jednostavno nema sadržaja na glavnim adresama koje to mogu da pokrenu, da politika bude praksa i alternativna i emancipatorska i kosmopolitska. Marifetluci pokriveni biznisima, kriptovalutama ili digitalizacijom to svakako nijesu. Baš kao što štrče brojanice na rukama, posebno ministarskih. Nije atak na vjeru, već čisto stvar protokola jedne sekularne države.
Cetinjski protesti su primjer etičkog angažmana i dobro je da izazivaju otpore i ideološko-propagandnu interpretaciju i tumačenja. Kada se jednom okonča rat u Ukrajini, postidiće se ako stida imaju svi oni kojima ni holokaust nije do kraja jasna tema. Holokaust je bio razlog da se najveći poraz civilizacije uvede u tokove kulture sjećanja. Jedno je sigurno, generacije preživjelih ukrajinskih svjedoka u godinama i decenijama pred nama svjedočiće zločine, a njihova svjedočanstva biće povod da se ratna trauma verbalizuje i kodifikuje u jeziku zajednice. Postoje oni koji u predvečerje rata znaju na čijoj su strani. Isto kao što postoje i oni drugi.
8
