“Kada je u pitanju START sporazum (ugovor o smanjenju strateškog ofanzivnog naoružanja, on je započet nekih pet mjeseci prije raspada Sovjetskog saveza), tada je inicijativu pokrenuo američki predsjednik Regan. To je bilateralni sporazum između SAD-a I Rusije, koje u svom posjedu imaju, od svih članica Savjeta bezbjednosti koje legalno mogu posjedovati nuklearno oružje, 97 odsto potencijala nuklearnog naoružanja u svojim rukama, i upravo zbog toga je pokrenuta inicijativa da se redukuje ili smanji broj tih strateških vrlo bitnih nuklearnih potencijala”, rekao je Tahirović.
Sporazum START 1 je potpisan 1991. godine između Buša starijeg, tadašnjeg predsjednika SAD-a, i predsjednika Sovjetskog saveza Gorbačeva, a kako je kazao Tahirović, on je stupio na snagu 1994. i uz svoje amandmane donioi smanjenje nuklearnog naoružanja u bivšim Sovjetskim republikama.
“Na to su tada pristale i Kazahstan, i Bjelorusija između ostalih i Ukrajina, koja je imala možda tada najveći raspored nuklearnih snaga Sovjetskog saveza u Evropi. START 2 je potpisan 1993. između Buša starijeg i novog predsjednika Rusije nakon raspada SSSR-a Jeljcin. Nažalost, taj sporazum nikad nije zaživio. Onda imamo tek 2010. godine tzv. novi START koji je potpisan u Moskvi, zaživio je 2011. godine. Vrlo je bitno napomenuti da je do tada znatno redukovan broj nuklearnih strateških bojevih glava u Evropi od strane SAD-a, osim država koje nikada nijesu legitimno prihvaćene od Savjeta bezbjednosti UN-a, kao posjednici nuklearnog naoružanja kao što su Indija, Pakistan, Izrael, Sjeverna Koreja koji nijesu prihvatili taj sporazum. Taj sporazum je predviđao smanjenje znatno – do 1550 strateških bojevih nuklearnih glava za svaku stranu. Koliko je on u praksi zaživio, sada se procjenjuje da Rusija nikada nije otišla ispod 2000 taktičkih bojevih glava i da je trenutno najveći posjednik”, objasnio je Tahirović.
Rusija nije najveća nuklearna sila na svijetu, već tu “poziciju” dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama, ističe Tahirović, naglašavajući da su oni i dalje jedna velika konkurencija.
“Za posljedicu imamo Trampov jedan potez 2019. godine, kada je izašao iz dijela ugovora o kopnenim strateškim bojevim glavama, a potom i 2020. kada je napustio program “Otvoreno nebo”, tj. mogućnost međusobne kontrole ovih kapaciteta, bolje rečeno – Otavski sporazum (koji je OEBS sprovodio)”, objašnjava Tahirović.
Nivo nepovjerenja koji je započet kao povjerenje 1991. godine, govori Tahirović, neprekidno je rastao do dolaska Putina na mjesto predsjednika Rusije 2000. godine.
“Juče je Ruska Duma na njegov prijedlog usvojila suspendovanje ovoga sporazuma do daljnjeg, a inače su Bajden i Putin 2021. godine potpisali da on važi do 2026. Kako će teći dalji proces rata u Ukrajini, od toga zavisi I sudbina ovog sporazuma, nažalost, sada ne liči na dobro”, rekao je Tahirović.
