Pisati o umrlom prijatelju je kao da nastavljaš dijalog, tražiš oproštaj ili nastojiš da shvatiš njegovu veličinu. Gorostas golubijeg srca, kao da nije bio od ovoga svijeta. Znam da bi na ovo reagovao podsmijehom i rekao da sam ostao praktični političar koji je konačno priznao da je on po duhu državnik zagledan u budućnost.
Ovih dana se u javnosti ponavlja njegova sadržajna životna priča. Partizansko dijete iz zbjega, sin golootočanina, sinovac pjesnika Mirka, cetinjski gimnazijalac, student prijatelj profesora Miloša Đurića, hapšenik zbog Đilasa, profesor koga se sjećaju toliki đaci nikšićke gimnazije, urednik „Luče“ u Grafičkom zavodu i intimus Milorada Stojovića, izgnanik kod Ćana Koprivice, domaćin u Matici crnogorskoj, Olgin muž, Sašin i Boškov otac, đed, drug, pjesnik, pjesnik, pjesnik…
Ekskluzivni Branko Banjević, kako ga je zvao Borislav Pekić, preselio se u sjećanje. Banjević je bio snažan i ranjiv u isto vrijeme. U nemoći da se odupre nepravdi on je stvorio poetske mehanizme samoodbrane.
Branko Banjević je pjesnik Crne Gore. Sedamdeset godina se od nje nije razdvajao. Opisao je njenu tugu i njene zore, njene jame, visove, rijeke i jezera, more, tice i litice, zmije i leleke, njenu vječitu zabrinutost. Hiljade stihova iz sudara svoje vizije i stvarnosti koja ga je okruživala, neprekidni razgovori o smislu ljudskog života. Dnevnik postojanja, šifrovan poetskim znakovima, sakriven od banalnosti, gorak, neizvjestan i sudbonosan kao pletivo Parke. Za Banjevića poezija je smisao života jer vrijeme i prostor koji su ostali van poezije ne postoje.
Učenost ga nije odvela u akademizam, modu ili popularnost, već je stalno tragao za novim oblicima poetskog govora, glačao riječi i stihove, osluškivao muziku njihovih tonova i plivao u bogatstvu crnogorskog jezika koji je držao za trezor svekolikog crnogorskog bića.
Izbjegavao je svako podražavanje, pomodnost i dopadljivost. Služeći predano pjesničkom zanatu on je sačuvao izvornost i osobenost. Njegova poezija je gorka, sa dubokim smislom i asocijacijama. Bez obzira na relativnu zatvorenost njegovih pjesama Riječ... Svetoga Petra... recituje se danas kao poziv Crnogorcima da budu složni, kako ne bi postali tuđa metla i lopata.
Poezija Branka Banjevića je lirski putopis iz carstva sjenki, nataloženo iskustvo bola, traganje za suncem, jer je beskrajna Crna Gora i njena sloboda. Jezik je za Branka bio svetilište. On vraća riječima mitsko značenje i dovodi ih u sklad sa novim odnosima.
Doimao se kao čovjek sa glavom u oblacima. Govorio je da se ideje rađaju u dokolici. Nije volio obaveze, jer je smatrao da praktični poslovi oslobađaju čovjeka moralne obaveze i time ga osiromašuju.
Međutim, nije bio salonski pisac. Sa punim imenom i čelom. Uvijek je bio tamo gdje se branila Crna Gora, njena sloboda i nezavisnost. Smatrao je da je obaveza stvaraoca da bude stalno na strani istine na svakom mjestu i u svakom trenutku. Od studentskih dana do smrti javno je branio crnogorsku državnost, kulturu, jezik i književnost. Istupao je na protestnim mitinzima, osnovao Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, bio član raznih antiratnih pokreta, uvijek kao stvaralac, sam. Konačno, kao član i predsjednik Matice crnogorske postaje dio kolektiva i svoje ogromno znanje i uvjerenje stavlja u funkciju zalaganja za emancipovanu evropsku Crnu Goru, srčano i bez ostatka. Bio je član Inicijativnog odbora Pokreta za nezavisnu Crnu Goru i nepokolebljivo vjerovao u nadmoć crnogorske istorijske pravde i slobode.
Umio je da se ljuti, ali ne i da mrzi. Znao je da ispolji prezir prema lažnim piscima, lažnim rodoljubima, lažnim političarima, lažnim prijateljima… Elitni Branko Banjević nikad se nije svrstavao u klanove i poštovao je samo talenat, znanje i poštenje. Za sebe i druge postavljao je visoke standarde u stvaralaštvu i moralu i bio nepotkupljiv.
Branko Banjević je svaki śednik sa ljudima znao da obogati pričom koja se pamti. Govorio glasom duboke muškosti i mudrosti. U duhu starih crnogorskih pametara držao je pažnju sadržajem, njegovanjem mjere i kulture govora.
Banjević je cijelog svog života gutao knjige i pretvarao ih u aktivno znanje. Bio je ljubitelj klasične muzike, a zvali smo ga „monstrum memorije“. Znao je napamet stotine hiljada stihova svojih omiljenih pjesnika. Bilo je zadivljujuće slušati ga kako recituje cjelokupnog Tina Ujevića, Krležu na kajkavskom, Nazora na istrijanskoj čakavštini, Njegoša, Disa, Lazu Kostića, Bloka…
Kada jednom bude svestrano izučeno književno djelo Branka Banjević vidjeće se koliko je on bio senzibilan na pojave u društvu, koliko je bio u stvaralačkom dosluhu sa vremenom u kome je živio i koliko je doprinio zrenju crnogorske kulture.
