Živimo u vremenu koje nije epoha. Barok u slikarstvu, odražavao se, recimo, i u muzici i u književnosti, i u načinu života. Tada je bilo lako biti umjetnik, bilo je neke udobnosti za sve, jer je postojao vrlo jasan ideal. Međutim, današnja konfuznost u slikarstvu, koja je odličan barometar opšte situacije, znači da ne živimo u epohi koja je formulisana. Vidi se to i u životu i u politici; zato smatram da živimo u svijetu koji se traži. Čovjek je naprosto zbunjen.
Savremeni egoizam prezire prirodu i nemilosrdno je uništava, kao neprijatelj okupiranu zemlju. Urbanizam i potrošačko društvo ubijaju ličnost. Suprotno onome što se proklamuje, mnoge avangarde u umjetnosti, pa i u slikarstvu, idu pod ruku s njima. Na taj način civilizacija ne može da ide još dugo, već je došla do plafona.
6Mora se nešto, ili sve promijeniti ako se želi ići dalje. Moderna umjetnost ne pruža nadu, niti ukazuje na spas – ona je nihilistička, kao što je i ova civilizacija. Poruka umjetnosti nije avangardna; ne poziva nas u nešto bolje; u njoj nema vjere niti snage – apatična je.
Ovaj vijek završava se, i naredni počinje za dvije godine, s velikim znakom pitanja. Niko ne zna u kom će pravcu poći svijet. Mnogo je tehnoloških izuma koji zbunjuju ljude, umjesto da nam pomognu da se pronađemo. Ali, danas je izum taj, koji nas više fascinira samim tim što je izum, nego zbog svoje svrhe. U uslovima koje stvara tehnički napredak mogućnosti su velike, ali i zloupotreba tih mogućnosti.
U određenom danu, kad počne dvadeset prvi vijek, ništa se neće dogoditi, jer su stvari koje čekamo proces, a ne revolucionaran događaj. Mi smo vazda vjerovali u revolucije, što je užasno pogrešno. Postojala je kod nas čak i formulacija „kulturna revolucija”, što je, zapravo, nekulturno reći.
Nikad se u kulturi nije dogodila revolucija. Revolucija znači preokret, odnosno prevrat, a prevrat se najčešće događa u politici. U kulturi se jednim potezom ne može napraviti prevrat. Promjene u njoj su neumitan, kontinuiran proces kome svaka prisila škodi. Neko je za Amerikance rekao (neki filozof – mislim) da su oni iz primitivizma upali u civilizaciju. Kad sam to pročitao nijesam pomislio da se to toliko odnosi na Amerikance, koliko na nas u Crnoj Gori. Mi iz epa i tradicionalizma upadamo sada, evo, u 21. vijek. To nosi i puno opasnosti. Za nas, ovdje, i demokratija može biti vrlo opasna.
U demokratiji odlučuje većina ljudi, a naša većina, ne vrijeđajući nikoga, nije kvalitetna. Naš narod je u suštini vrlo kvalitetan, ali je većina neobrazovana i kvalitativno jezgro je mnogo manje. Stoga intelektualcima treba prepustiti glavnu riječ i zahtijevati od njih da više urade. Preglasavanjem se u kulturi i u napretku nacije ne može ostvariti ništa.
Mi treba da budemo svjesni onoga što nemamo, a ne da se puvamo nekom tradicijom. Umjetnost je u Evropi došla do nekih instalacija nakon hiljadu godina, a ovaj ti naš to odmah. Oni su proizveli toliko lijepoga da nemaju đe s tim. Na zapadu su, recimo, svi muzeji krcati slika.
Mi nemamo toliko toga i sada treba da ih imitiramo u nečemu – u čemu su i oni vrlo sumnjivi. Vrlo je, naime, smiješno ako mi imitiramo nečiju dekadenciju. Mi, koji smo svježi, koji imamo puno fosfora u glavi, jer jedemo puno mesa... mi koji se nijesmo iživjeli, nemamo iskustva — odjedanput se ponašamo kao iživljeni, blazirani, zasićeni. To je užasno tipično za Crnu Goru, a to je i lažno. Treba znati da je u umjetnosti vrlo teško slagati.
Mi imamo junačku tradiciju i to je naš glavni argument; to je bilo veoma važno i vrlo sam ponosan na to, jer u našoj prošlosti jedino smo mogli to i da pokažemo, nijesmo imali šansu da se bavimo slikarstvom. Kod nas nije postojalo slikarstvo, ali ono što smo mogli, to smo i uradili – to je naša tradicija. Ne možemo govoriti o kulturnoj tradiciji, jer je tek stvaramo, i tu riječ treba da izgovaramo stidljivo i da budemo strpljivi.
U životu nacije nije ništa sto godina, ali u našem životu, u životu ličnosti, jeste. Istorijski gledano, ja ne sumnjam da Crnogorci imaju sve one talente koji postoje na svijetu i da će se dokazati u budućnosti.
Naša neiskorišćena mogućnost možda je adut za budućnost. Ne naša tradicija, nego ono što nijesmo uradili, ono što nijesmo mogli. Mi još nijesmo kazali svoju riječ.
