U individualnoj psihologiji je to, čini se, nešto lakše - dobro obučeni psihoterapeuti znaju kako da pomognu pacijentima koji imaju ,,rupe u pamćenju“, a koje su često popunjene lažnim sjećanjima koja su usvojena od drugih, sjećanjima na događaje koji se nisu dogodili ili sjećanjima o tome da su događaji bili drugačiji nego što jesu.
Kada je riječ o ,,kolektivnim sjećanjima“, situacija je daleko kompleksnija. Višedecenijske tamne mrlje (osim kod, ispostavilo se, malobrojnije grupe ljudi) ozbiljno su narušile mogućnost beskonfliktnog življenja na Zapadnom Balkanu i u dvadeset i prvom vijeku. O masovnim zločinima, genocidnim radnjama, kao i ideolozima-kreatorima jednog od najvećih evropskih civilizacijskih posrnuća koji se dogodio na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, mladi ljudi ne znaju gotovo ništa. Istovremeno, od njih se, naučenim tako krivotvorenom istorijom, očekuje da budu ono što zovemo progresivnom i pokretačkom energijom društava.
U tekstu Zašto je prošlost važna, objavljenom oktobra 2005. godine, Nenad Dimitrijević ukazuje na važnu činjenicu koja bi mogla da bude neka vrsta univerzalno primjenljivog putokaza u suočavanju s prošlošću. Naime, ,,kada stari režim padne, ne treba da se pitamo samo o najboljim praktičnim merama u odnosu prema prošlosti nego i o moralnom stavu prema prošlosti, zato što je moralno loše da budemo ravnodušni prema vrednostima i postupcima lošeg režima čiji smo podanici bili“.
Prema Dimitrijeviću, neophodno je da se promišljanje prošlosti sastoji od nekoliko procesa koji bi doprinijeli političkom, pravnom i moralnom odvajanju od prethodnog režima, uspostavljanju i stabilizovanju nove demokratske legitimnosti i, najzad, uspostavljanju temelja normalnog građanskog života nakon perioda ,,u kom su neka elementarna pravila civilizovane ljudske komunikacije bila drastično narušena“.
U Srbiji se, nakon demokratskih promjena 2000. godine, to nije dogodilo. Naprotiv, činilo se kao da je novim političkim elitama u interesu da tamne mrlje ostanu negdje duboko pohranjene. Nažalost, ideolozi i politički stratezi Velike Srbije su se 2012. godine vratili u naše živote i na političku scenu. Od tada do danas, abolirani su gotovo svi pripadnici nacionalističke intelektualne elite koji su svojim djelanjem i upornim i svjesnim oblikovanjem javnog mnjenja podstrekivali na rat i agresiju.
Podsjetićemo, pet godina nakon sastavljanja Memoranduma akademici, pisci i naučnici našli su se u situaciji određivanja u odnosu na rat: u izjavama većine članova SANU rat je bio shvaćen kao „nužnost“ i kao nametnuti usud, kao još jedno iskušenje namijenjeno srpskoj naciji, koja od agresije mora da se brani agresijom i na „genocid“ da odgovori „nužnom odbranom“. U tom smislu, istoričar Vasilije Krestić je konstatovao: „Oni koji srpskom narodu poriču pravo na zemlju kraj svih dokaza da je zemlja njihova, istorija je to pokazala, spremni su na genocidno uništavanje tog naroda. Srbi su toga postali svesni pa je sigurno da će svoja prava, svoje živote i svoja dobra, a to znači i svoju zemlju braniti na način koji će biti primeren agresiji“.
Prema istraživanju Olivere Milosavljević, samo u periodu od jula do septembra 1991. u Politici je objavljeno deset „neuobičajeno velikih“ intervjua sa akademicima. Milosavljević primjećuje „da u danima kada gore gradovi po Jugoslaviji i masovno se ubija civilno stanovništvo Politika svoje važnije intervjue sa akademicima (one u nastavcima) objavljuje na naslovnoj strani – mestu rezervisanom za događaj dana“. Među intervjuisanim su bili i Čedomir Popov, Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Milorad Pavić. Upravo u trenutku najžešćih ratnih dejstava i raspada Jugoslavije, SANU apostrofira „nove srpske neprijatelje“: hrvatsku državu, kao i etničke manjine neprijateljski nastrojene prema Srbiji – Albance na Kosovu, Muslimane koji žive u Srbiji i Mađare u Vojvodini.
Neke od izjava srpskih akademika i pisaca, nastalih kako u periodu ideološke pripreme krajem osamdesetih, tako i u „omasovljavanju“ novog ideološkog koncepta i „apologije“ ratnih dejstava, nedvosmisleno upućuju na njihovu oblikotvornu djelotvornost i društveno-političku prijemčivost i prihvaćenost. Danas nam ovi stavovi zvuče kao „opšta mjesta“ tadašnje političko-ideološke prakse, ali oni su nesumnjivo bili ishodišni punktovi jednog visoko ideologizovanog sociokulturnog obrasca koji je uskoro postao realnost.
Kada je, dakle, riječ o neophodnoj političkoj promjeni u Srbiji danas, pa samim tim i o mogućnosti uspostavljanja nove, beskonfliktne realnosti na Zapadnom Balkanu, nakon pada aktuelnog autokratskog režima neophodno je vratiti se izgubljenom vremenu od 2000. do 2012. godine.
Dekonstruisati kako lažnu istoriju tako i ideološke matrice na čijim temeljima je takva istorija nastajala. Otvoriti prostor za jednu novu moralnu paradigmu. Drugim riječima, da bi budućnost zaista mogla da postane svijetla - neophodno je konačno ukloniti tamne mrlje prošlosti.
